Zbirka priča nagrađivane, ali nama do sada nepoznate irske autorke Meri Kostelo nazvana je po naslovnoj priči
Barselona, smišljenoj da čitaoca zavara. Očekujući možda Mediteran, sunčane predele i darelovsku ili sličnu atmosferu, ostaće razočaran.
Meri Kostelo svoje teme crpi isključivo iz surovog i vetrovima šibanog irskog tla koji čoveka ne štedi niti mu obećava lagodan i svetao život.
Nasuprot tome je malo nade a mnogo promašenih snova i očekivanja od drugih koja se nisu ispunila. Tako ni putovanje u živopisnu, sunčanu i turistima prenatrpanu Barselonu koje su planirali godinama, ne donosi ni radost ni romantiku jednom bračnom paru koji je odavno potrošio sve što brak čini živim i dostojanstvenim. Tražeći u krhotinama sećanja razloge zbog kojih su i dalje zajedno, on se ne trudi da svemu da smisao, dok ona očajnički kopa po sebi samoj. Odjekujuća praznina između njih najavljuje u toj, naslovnoj priči, atmosferu koja će prožimati celu zbirku.
Tako u priči
Na kapiji srećemo stvarni lik, nobelovca
Dž. M. Kucija kao jednog od junaka u čudnom trouglu koji čine žena opsednuta činjenicom da će pisac kome se divi držati književno veče u njihovom gradu, i njen muž koji ne deli sa njom svet književnosti i reflektora. Kada se i sama razočara piščevom pojavom, nadmenošću i ispraznošću unapred uvežbanih govora, čitanja odlomaka proze i postavljanja besmislenih pitanja iz publike, uviđa besmisao i sopstvenih iluzija u životu koji joj je tako malo pružio. Ali ispod prvog sloja događaja, pod pokoricom jednostavnih fabula ovih priča, autorka se pita zbog čega je tako. Zbog čega ljudi koji žive daleko bolje od većine stanovnika planete neprekidno žude za onim što nemaju, ili samo misle da im pripada? Nije li osećaj ispunjenosti u nama samima, umesto u klanjanju lažnim idolima?
Uz povremene reminiscencije na pročitano i prelivanja motiva
Kafke,
Darela, neizbežnog
Džojsa u narativ, Meri Kostelo opisuje živote svojih junaka kao zamorno predvidive i uzaludne. Uporno se gotovo u svakoj priči vraćajući, poput motiva u muzičkom rondu, na temu surovosti ljudi prema domaćim životinjama, insistira na nakaznoj dominaciji čoveka nad ostalim živim svetom na Zemlji zalažući se ne samo za vegetarijanstvo u bukvalnom smislu već stvarajući veliku metaforu sveopšte ljudske surovosti koja nema granice.
Na prostranstvima slanih irskih pašnjaka koji gledaju na more ali ne umeju u njemu da uživaju na južnjački način, okrenuti plugovima koji teraju posnu zemlju da nešto rodi i zvezdama za koje se nadaju da će im osvetliliti put u neki lepši i bolji život, Irci ili uporno opstaju pred svakom nevoljom ili se otiskuju u nove svetove koji, očekivano, ne donose i bolji život.
Tako jedna mlada devojka uspeva da se na pretrpanom brodu dokopa obale Severne Amerike da bi i tamo služila kao dadilja i maštala o svojoj kući, radosti, udaji. Ali mučna prošlost je nešto od čega se ne može pobeći i ona se miri sa sudbinom poput stoke koja stoji u liniji za klanje, unapred žrtvovana i žigosana rođenjem i podnebljem koje ju je stvorilo.
Lebdi fatum nad glavom svakog junaka ovih priča, nešto tragično i ujedno bizarno od čega se ne može pobeći, a kao da se i ne želi. Iako u tom pasivnom stavu žrtve nema ni hrišćanske radosti ni mistične utehe, ljudi ipak žive svoje živote i čekaju svoj red.
Da Irci umeju da pišu, znali smo odavno. Da i Irkinje ne zaostaju, saznali smo zahvaljujući sve brojnijim i sve boljim prevodima savremenih autorki na naš jezik. Priča se izdvojila kao najuspelija forma njihovog majstorstva u kojoj ne treba tražiti previše svetlosti ispod površine. Ali možda je baš to realistično slikanje stvarnosti zapravo poziv da se nešto promeni. Da tamo negde, ne preko okeana nego u zakutku ljudske duše leži nada da se može postati ako ne bolji onda srećniji. Ili makar zadovoljniji onim što život škrtica udeli, ne mareći za ljudsku žurbu i nestrpljenje u traganju za neuhvatljivim.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 51