
Razlozi omiljenosti
Ivana Tokina među čitaocima svakako leže u pristupačnosti, nepretencioznosti, pa i minimalizmu njegovog proznog izraza. Razgovornošću i pridavanjem značaja tzv. malim, svakodnevnim stvarima, postiže se bliskost pripovedača sa onima kojima se obraća, istovremeno otkrivajući preciznu, promišljenu anatomiju svake misli i jasnu poentu iza, nijedne suvišne, rečenice.
U najnovijem romanu Tokin ubedljivo pokazuje kako izgleda
uzeti žanr i učiniti ga svojim, pritom ni milimetar ne odstupajući od tona, ritma, upečatljivih obeležja dotadašnjeg stila, dok iskoračuje u oblast novog. Zahvaljujući tome, knjigu „
Crna noć nada mnom i zvezdano nebo u meni“ možemo posmatrati kao dinamičan akcioni, na momente čak krimi roman u ukrštaju sa kontemplacijskim, pa i filozofskim – ali i kao psihološku introspektivnu ispovest i primer intertekstualne, slojevite dekonstrukcije (anti)junakinje Lele.
U potpunosti vođena njenom naracijom, radnja naizmenično prelazi iz akcije u emociju, od delanja do promišljanja. Lela je plaćeni ubica, međutim, nikako kopija
Besonove Nikite ili neke slične heroine, nije
femme fatale, ali ni problematični pion većih sila i interesa. Ubica umetničkog srca bi možda bio simbolički najprecizniji opis pripovedačke instance od čije (ne)milosti čitalac u potpunosti zavisi. Smenjivanje tona i epizoda prate manje ili više razvijeni naslovi poglavlja, odgovarajući konkretnom lirskom središtu svake od njih. Lelin identitet je po nuždi profesije, ali i ličnom izboru, pre svega nestabilan i čini se da život obeležen rizicima, u pomirenosti sa izvesnošću nestanka unutar crnila oko nas, jeste ono što joj potpuno odgovara. Sklona je pomirljivoj, taktičarski hladnoj racionalizaciji svakog pokreta, postupka, zadatka po čijem izvršenju naprosto svlači taj sloj ličnosti, prelazeći u neku drugu kožu. Ipak, postoji konstanta u vidu sećanja na detinjstvo i odnos prema ocu, figuri koja je presudno oblikovala gotovo sve Leline kasnije izbore.
Mogla bih sad da ti kažem da smo u tim ćutanjima i gledanjima jedno drugom saopštavali sve što nismo hteli ili umeli da kažemo, i to je možda istina, ali ja pamtim samo radost što mi je on otac i što taj čovek hoće tako da ćuti sa mnom. Razlika između nas u tim trenucima povremeno bi nestajala, kao kad sijalice trepću zbog pada napona struje, u takvim deličima sekunde, menjali bismo se, malo sam ja bila on, malo je on bio ja, i o tome nismo pričali, niti je to bilo moguće.
Junakinja odrasta i dalje funkcioniše u gotovo apsolutno maskulinom svetu, koji je određuje na većini nivoa, počev od treninga boksa nasuprot slikarskom talentu, preko traumatičnog razvoda roditelja i selidbe na Prokletije, pa do ljubavi sa Stevicom iz teretane, koji baš kao i Lela iza nesalomive spoljašnjosti krije osećajnu dušu. Lelini načini ekspresije kroz likovne tvorevine uništavane odmah po nastanku odaju, ipak, ono što je ispod površine boli, muči i ograničava: odsustvo drugih žena, pre svega majke koja je napustila porodicu, ali u kasnijem životu i jedno vreme saučesnice Džisu. Putujući iz krajnosti u krajnost, od egzotičnog i opasnog do lokalnog i dobro poznatog, autor vešto uobličava glavni lik složenijim nego što se, u svojstvu naratora, ona sama predstavlja nepoznatom recipijentu zaveštanja u vidu knjige instrukcija (što ovaj roman takođe jeste).
Ovo je priča o očevima, ali i majkama, što epilog naročito upečatljivo osvetljava, pridajući novo, dirljivo značenje parafraziranoj Kantovoj sentenci. Iz duha negacije koji je radi samoodbrane prihvatila kao vodeće pravilo postojanja, Tokinova junakinja izranja životvorni impuls, a iz destrukcije – kreaciju. Ličnosti opisane u dve generacije (Lela i Stevica : njeni roditelji) postaju zanimljive refleksije prethodnika, pri čemu naročitu važnost dobijaju očeva lektira i smisao koji je posredno davala Lelinom suočavanju sa različitim izazovima sazrevanja. Tu su, pored Kanta, Novalis,
Bulgakov,
Gogolj, Daglas Adams... od lirskog do epskog, putem gubitaka do otkrića. Parabola o prvom ptičjem letu koji kreće iz ponora objašnjava neuništivost volje za prevazilaženjem ograničenja i determinisanosti. Grubost i nasilje koji okružuju Lelu, uslovljavajući stalno susprezanje emocija, zapravo stvaraju okvir za njihovo još ubedljivije oslobađanje, ne u vidu vatrometa već – odblesaka.
Upravo zato što prepoznaje
saudade ili čežnju kao
sastavni deo svog bića, Lela namerno bira da izbegava vezivanje, od čega stvara životni stil dugo opravda(va)n nastojanjem da drugi ne budu povređeni posledicama njenih teških iskustava. Tokin je postepeno razoružava i iznova jača nijansiranom prozom koja povezuje surovo i ranjivo. Naročito su dirljive već spomenute uspomene na oca i razgovore koje bi uvek započinjali oko nečeg prividno banalnog, sa presudnim lekcijama i poentama. U istom duhu ostaje završnica romana, taman dovoljno otvorena da se može nazvati nekonvencionalnom, stvarnosti verna, a opet suštinski optimistična: kao što nas je Tokin i navikao.
Autor: Isidora Đolović