Francuska autorka mađarskog porekla Agota Kristof je u svojoj
Blizanačkoj trilogiji svojevremeno donela sasvim novi pogled na rat, opisujući braću blizance Lukasa i Klausa i njihovo sazrevanje u veoma tvrdom kontekstu, koji pojačava njihova baka-ubica. Jedan od poetičkih noviteta koje je spisateljica najuspešnije ponudila bilo je pripovedanje u prvom licu množine: u isti mah iz dveju glava, Lukasove i Klausove.
Odrastanje uz sasvim drugačiju baku kao i uz zrevanje rata, i naracija pretežno iz prvog lica množine, zajedničke su poetičke crte trećeg romana
Tanje Stupar Trifunović (1977) i
Blizanačke trilogije. Kao i pripovedanje o mestima koja nisu označena nazivima. Ali tu počinju i razlike, počev od toga što pripovedačica i glavna junakinja Vanja dobrim delom obavlja naraciju samo u svoje ime. Toposi u romanu „
Duž oštrog noža leži ptica“ jesu „prećutani“, kao kod Agote Kristof, ali i dovoljno sugestivno opisani da čitalac vrlo brzo može da shvati da se glavnina romana odvija u mestu nadomak Jadranskog mora u Dalmaciji. Posle prikazivanja i uvodnih dana rata i njegovog sazrevanja, prikazan je njegov završetak koji koincidira sa vojnom operacijom „Oluja“.
Retko se dešava da ovako kratak roman (oko sto četrdeset stranica) uspeva da ovoliko iscrpi psihologiju svih vrsta likova: seoskih ogovarača, glava i „glava“ porodice, urbanih izbeglica, vojnika... Kao da je i po tome prvi tom
Blizanačke trilogije predstavljao nadahnuće Tanji Stupar Trifunović.
Naslov romana odabran je po pesmi od onih kakve se u štivu povremeno pomaljaju da ispitaju narodske kapacitete u opevavanju bola i radosti. To je vrlo umesan postupak, kao što je to i izbor naslova
Duž oštrog noža leži ptica, koji u svega pet reči sažima mnoštvo značenja.
Roman je višeslojan i po okolišnom bavljenju značajem priče za neanonimnu zajednicu: šta privlači pažnju kolektivima, o kakvim osobama se obično i šta govori, a kakve postaju predmet mrzovolje i olakog olajavanja... Po primeru junakinje Milene – takva sudbina čeka pre svega one, nezaštićene. Rođena kao bastardno dete, ne upoznavši oca pa, nešto naročito, ni majku, odrasla kod bake koja nema milosti prema njoj, izložena perverzijama njenog partnera... ova junakinja uspeva da na lepršav način izmakne okovima kakve joj je sudbina skovala.
Kao da nije istraumirana, Milena čuva zdravu radoznalost po cenu toga da je ona dovodi u nove opasnosti. S obzirom na sve što je ona prošla, to deluje neverodostojno, pa je možda i stoga Vanja jedno vreme naziva lažljivicom. Tek kad se uveri koliko je Milena istinita, protagonistkinja je prihvata, dok je Milena njoj od početka nudila društvo. Dok se Vanja prema njoj menja, ona je spram Vanje sve vreme manje-više ista.
Slojevit odnos ovih dveju junakinja deluje kao jedan od najjačih aduta romana. Drugi je, bez sumnje, jezik: sveden ali ne kao kod Agote Kristof, već na momente poetičan, na način koji ne narušava već oplemenjuje minimalističku okosnicu. U skladu sa duhom početka ovog teksta: izgleda da što je
Blizanačka trilogija bila za francusku književnost, „Duž oštrog noža leti ptica“ počinje da predstavlja za regionalnu.
Autor: Domagoj Petrović