Čini se da američki književnik
Majkl Kaningem najbolje funkcioniše u „pandemijskim“ uslovima. Nakon romana „Kuća na kraju sveta“, „Meso i krv“ i „Sati“ u kojima je epidemija HIV-a imala značajnu satnicu, usledili su, osetno slabiji, „Besplatni dani“, „Dok ne padne noć“ i „Snežna kraljica“. Kako su tretmani za HIV postajali efikasniji, Kaningemov kreativni impuls kao da je gubio na intenzitetu.
Onda se dogodila nova globalna epidemija potencijalno smrtonosnog virusa. Da stvar bude „bolja“, ova pandemija je bila praćena i karantinom koji je otvorio nove književne potencijale za istraživanje međuljudskih odnosa kroz dalje rastakanje tradicionalne, nuklearne, porodice. I to nije bilo sve. Za razliku od virusa HIV-a za koji je bilo potrebno da se upražnjavaju razne seksualne prakse, kovid-19 je udarao i one najmlađe i najstarije, ali i bukvalno sve one kojima su genetika ili način života podarili neku slabost organa ili lošiji imuni sistem. Ovaj put je virus bio temeljan – svako je mogao da umre.
Virus koji je mogao da ubije bilo koga, u bilo kom trenutku, stvorio je iznenada, paradoksalno, i književne uslove u kojima Kaningem ponovo pronalazi svoju pravu snagu. Pandemija je donela karantin, a zaključavanje prostore za introspekciju. I tu, u takvoj tišini, Kaningem piše „
Dan“.
Radnja romana smeštena je u tri naizgled proizvoljno izabrana dana – tri peta aprila, 2019, 2020. i 2021. godine – odnosno pre, tokom i neposredno nakon karantina. Glavna pozornica prva dva dela jeste mali stan u Bruklinu u kojem boravi „tipična“ američka porodica. Tata, mama, sin, ćerka i šašavi ujka iz potkrovlja. Ali kod Kaningema ništa nije tipično kada su tipične porodice u pitanju. Sve je podložno neprekidnoj entropiji i ponovnom stvaranju i redefinisanju.
Brak Izabel i Dena ne održava zajedničko roditeljstvo, već prisustvo Robija – Izabelinog brata, geja, koji je našao da srednje godine dočekuje baš u Njujorku, kako sam kaže, „bez novca i bez trbušnjaka“. I ovde Kaningem koristi gej perspektivu kao alat za istraživanje univerzalnih tema ljubavi, (ne)pripadanja i smrti. Živote gej muškaraca i žena i u ovoj priči prikazuje van stereotipa – nežno, kompleksno i introspektivno.
U drugom delu priče, tokom karantina, članovi porodice su zatvoreni u zajedničkom prostoru bez Robija, koga je zaključavanje zateklo na Islandu. Smrt koja sada junacima neprekidno visi nad glavom omogućava Kaningemu da ispita strah od gubitka i osećaj da je život možda već promašen. Kao i u njegovim ranijim delima, smrt ovde nije samo fizički kraj njegovih junaka već i njihov unutrašnji horizont.
Završni segment priče smešten je van malog stana u Bruklinu. Pandemija je prošla i ljudi su ponovo slobodni da izađu napolje i naprave vrli novi svet samo za sebe. Osim što nisu baš sigurni ko su oni i kakav bi im svet godio. „Nekad je bilo dovoljno da izgledam kao lezbijka“, žali se jedna od junakinja romana. Treći deo donosi neko razrešenje u svetu odraslih, ali se otvara provalija života za decu koja su već zaradila svoje prve traume.
Ovaj „zaključani“ roman omogućio je Kaningemu da još jednom, precizno i duboko, obradi teme koje su srž njegovog stvaralaštva: potragu za identitetom, krhkost porodičnih veza i fluidnost same porodice, ulogu umetnosti u preživljavanju i oblikovanju ličnosti.
Bilo da su heteroseksualni ili homoseksualni, svi likovi su na neki način ranjivi, zbunjeni i u potrazi za istinom o sebi i svojim mestom pod suncem.
Biološka i izabrana porodica su i ovde ključne teme. Kao i u svim ranijim romanima, autor istražuje kako se porodica može redefinisati izvan tradicionalnih modela – kroz prijateljstva, zajednički život, brigu i jednostavno prisustvo (ili odsustvo).
„Dan“ je roman povratka. Povratka Kaningema onome što najbolje zna da piše: o porodicama, kreativnosti, životu, ljubavi i smrti u uslovima krize. Pandemija mu je dala novo plodno tlo za novu dobru, staru, priču.
Autor: Milan Aranđelović
Izvor:
Optimist