
Uzbudjiv i duhovit, „
Dnevnik jedne sobarice“
Oktava Mirboa je roman o društvenoj hijerarhiji, ljudskim slabostima i borbi za očuvanje dostojanstva u surovom svetu.
Sobar obično dođe taman kada treba ukazati, a što da ne i malo se sprdati sa arbitrarnošću razrešenja u ne baš vešto napisanim kriminalističkim povestima, i tada je lako istaći da je dobro što sobar jeste ili nije ubica, a opet tu se može i zastati i porazmisliti zašto (naravno, uz ambiciozniju arhitektoniku neke proze te fele ili nakon brižljivijeg i blagovremenijeg uvođenja novih motiva i likova u nju) sobar ne bi mogao da bude ubica, posebno ako se pred našim knjiškim očima odvija priča u kojoj zapaženo mesto imaju i teme društvene nepravde, strogih kastinskih krivdi, surovosti onih na poziciji moći i ekonomske dominacije.
Istini za volju, sobarica istaknuta u naslovu romana Oktava Mirboa, koje je nedavno u prevodu S. M. S. i Tamare Valčić Bulić prvi put stiglo do nas u svom integralnom izdanju, ne kreće se po polju takve žanrovske pripadnosti; međutim, dosta brzo tokom čitanja postaje potpuno jasno da je sobarica Selestina ne samo dragocen vizir kroz koji mi pratimo i dešifrujemo do sitnijih nijansi Mirboovu kritiku francuskog građanskog društva, duboko i možda i nepopravljivo ukorenjenog u klasnom bigotizmu i ostalim zadrtostima, opet sa korenom u lako pojmljivim ljudskim slabostima i slabostima ljudskog duha uopšte uzev, nego nam je ona u isti mah i eksponent snažnog autorovog poriva da implicitno uzdrma postavku tako naopako ustrojenog društva i pratećeg mu odnosa snaga. I onda se „Dnevnik jedne sobarice“ (izvorno objavljen pre 125 godina) i na ova nova (bilo premijerna ili pak reprizna) čitanja nameće i kao krajnje učinkovit i ilustrativan primer subverzivne književnosti koja to zaista i jeste.
Istinoljubivost kao najvredniji dar
Već ovde se može dovoljno toga pojasniti, ako skrenemo na pažnju da je Mirbo istovremeno bio i dramski pisac, i novinar, i autor putopisa, i kritičar umetnosti, i pamfletista... Na svu sreću, jer naprosto previše je toga i u aktuelnoj književnoj i ostaloj ponudi. „Dnevnik jedne sobarice“ ni u najbleđim tragovima nije pamfletsko knjiško ovaploćenje levih ideja, koje nas malo-malo podsećaju da je ovaj svet pun nepravde i neuralgičnih tačaka neizbežnih trenja i tačaka manje ili više čeonih sudara bespovratno oprečnih i sukobljenih klasa; Mirbo je u toj dimenziji vidno odmereniji i diskretniji, kao da je već od samog početka imao puno poverenja u sposobnost svoje glavne junakinje da iz svoje skrajnjute društvene/ekonomske/egzistencijalne pozicije opazi i kaže i ukaže kakav je to svet koji ona sudbinski mora da opslužuje.
Roman je znalački postavljen, a onda besprekorno i izveden u vidu romana koji oponaša fragmentarnost i digresivnost dnevničkih zapisa; na tom tragu, možemo ukazati na superiornost Mirboa ako ga suočimo sa današnjim hiperrealistima-detaljistima (recimo, s Knausgorom na čelu) o pitanju umešnosti sa kojom je taj francuski literata suptilno razdvajao relevantno od efemernog, pritom kao krunsku ideju vodilju imajući ono što je najdelotvornije i najplodonosnije isključivo po samo književno delo, a ne ono što bi moglo da očara ili da zarobi pažnju potencijalnih čitalaca. Isto tako, i sama se Selestina ne da zavesti pred naletima kalkulantskih vaganja; ona se jednostavno nameće kao epitom intelektualnog poštenja, kao neko ko vlastitu istinoljubivost neguje kao najvredniji dar, ali, s druge strane, nema potreba da je ističe u prvi plan i nameće kao valutu u nekoj eventualnoj razmeni moralnosti i etičnosti za nešto opipiljivije i unosnije.
Dnevnički okvir, koji Mirbo bez ijedne omaške i iznimno elegantno sprovodi u delo i zadržava do poslednjih stranica, pokazao se kadrim i da u sebe primi nimalo usoljene nalete introspekcije i kontemplativnosti, a to samo snaži Selestinu, kao i validnost njenog doživljaja sveta i nju kao savršen izbor da se u toj vibrantnoj i tada nesvakidašnjoj formi progovori o svetu koji je, kanda, davno otišao u onu „ćoravu stranu“. I onda sve to dovodi do zaključka o potpunoj opravdanosti one kritičarske pohvale sa poleđine ovog izdanja kojom je po puno osnova istaknuto da je ovo delo „Odiseja građanskog greha“.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 53