Oktav Mirbo rodio se 16. februara 1848. godine u građanskoj porodici, u mestu Trevijer u Normandiji. Otac mu je bio vojni lekar, a majka kćerka mesnog notara; imao je dve sestre. Mirboovo školovanje nije bilo naročito uspešno: niže razrede završava kod jezuita, zatim do mature pohađa različite pansionate, maturu uspeva da položi iz trećeg pokušaja, te upisuje prava koja nikada neće završiti. Naizmenično živi u unutrašnjosti i u Parizu do 1870. godine kada je regrutovan i uzima učešća u Francusko-pruskom ratu.
Od 1873. uglavnom živi u Parizu. U to isto vreme postaje lični sekretar jednog bonapartističkog poslanika, što se smatra početkom perioda njegovog političkog prostituisanja. Kreće se u književnim krugovima i upoznaje Mopasana, Flobera, Zolu, Turgenjeva i druge značajne pisce svog vremena. Anonimno ili pod pseudonimom piše članke za različite listove. Godine 1879. postaje sekretar urednika monarhističkog časopisa Le Gaulois, radi kao novinar, a pod pseudonimom objavljuje i nekoliko romana, postavši tako pravi „književni proleter“. Početkom osamdesetih godina upada u dugove usled špekulisanja na berzi i potrebe da održi jednu strastvenu ljubavnu vezu.
Privremeno se sklanja u unutrašnjost u neuspelom pokušaju da se zaposli u državnoj službi, vraća se u Pariz i nastavlja da se bavi novinarstvom. Kao hroničar sarađuje u više dnevnih listova. Jedno kratko vreme uređuje antirepublikanski i antisemitski orijentisan nedeljnik Les Grimaces (1883‒1884), što će kasnije sam smatrati velikom mrljom u svojoj karijeri. U to doba upoznaje glumicu Alis Renjo, zaljubljuje se u nju, a tri godine kasnije njihova veza pretvara se u brak (1887).
Sredinom osamdesetih godina otpočinje njegovo veliko prijateljstvo s Klodom Moneom i Ogistom Rodenom, kao i njegovo oduševljenje delima Tolstoja i Dostojevskog. Godine 1886. objavljuje svoj prvi roman, Golgota, posvećen Francusko-pruskom ratu, i zbirku priča Pisma iz moje kolibe. Roman izaziva skandal zbog Mirboovih izrazito levičarskih političkih shvatanja. Posle Golgote, Mirbo objavljuje još dva romana pretežno autobiografske inspiracije, Opat Žil (1888) i Sebastijan Rok (1890). U prvom se, kroz usta opata Žila, u ispovednom tonu, ukazuje na stege koje pojedincu nameću religija i Crkva, ali i društvo u celini. U drugom je ispričana sudbina dečaka koji pohađa katoličku jezuitsku školu u kojoj doživljava zlostavljanje, te usled lažnih optužbi za nemoral biva izbačen iz škole.
Početkom devedesetih godina Mirbo je već slavan kao jedan od najbolje plaćenih hroničara i novinara u Parizu. Posebno značajan segment njegovog rada predstavlja umetnička kritika kojom se bavi gotovo od početka svoje karijere: njegovo zalaganje za impresionističku školu, koja trpi žestoke napade konzervativne akademske umetničke kritike i dobija priznanje za svoj rad samo u užem krugu, uveliko doprinosi njenom notorijetetu. Podržava i druge umetnike, kao što su Kamij Klodel, Debisi, suprotno velikom broju nacionalistički nastrojenih savremenika divi se Vagneru. Pored umetničke, Mirbo piše i književnu kritiku i javnosti otkriva nepoznate mlade pisce, lansira i podržava Morisa Meterlinka, Šarla Vildraka, Valerija Larboa, Alfreda Žarija i druge, a francusku javnost upoznaje i s delima stranih pisaca kao što su Henrik Ibzen, Tomas Hardi, Knut Hamsun, Maksim Gorki. U Mirboove najveće prijatelje svrstavaju se Mone, Pisaro, Roden i Malarme, a druži se i vodi prepisku i s drugim danas slavnim umetnicima i piscima.
Iako su devedesete godine za Mirboa obeležene egzistencijalnom i bračnom krizom, pisac je i veoma politički angažovan. On se okreće anarhizmu, objavljuje političke članke, angažuje se u odbrani anarhističkih intelektualaca. Pribojava se hapšenja, jer je tih godina (1893‒1894) u Francuskoj izvršeno nekoliko žestokih anarhističkih atentata, te na snagu stupaju „zlikovački“ zakoni koji ograničavaju slobodu štampe i olakšavaju hapšenje lica osumnjičenih za terorističko delovanje. Mirbo se angažuje i povodom drugih afera: staje u odbranu Oskara Vajlda 1895. godine kad je pisac osuđen na dve godine prinudnog rada, naredne godine ukazuje na odgovornost generala Galijenija za francusku vojnu intervenciju na Madagaskaru, i slično.
Najzad, Mirbo se od 1897. godine angažuje i u najvećoj aferi na kraju XIX veka, aferi Drajfus. Podstaknut Zolinim angažovanjem, on učestvuje u protestima, potpisuje peticije, objavljuje niz članaka o aferi i zbog toga u javnosti doživljava niz neprijatnosti. Kad je 1898. Zola osuđen zbog svog čuvenog članka „Optužujem“, Mirbo prikuplja, a i sam prilaže, deo novca za plaćanje sudskih troškova i propisanu kaznu. Zolu, koji se sklonio u Englesku, posećuje i bodri, a naredne godine prisustvuje obnovljenom procesu kapetanu Drajfusu.
Paralelno s ovim angažovanjem, Mirbo objavljuje nesmanjenim tempom. Pored zbirki priča i novela, nekoliko romana – Vrt mučenja (1899), Dnevnik jedne sobarice (1900), Dvadeset jedan dan u životu jednog neurastenika (1902), Registracija 628-E8 (1907) – veliki uspeh donose mu pozorišni komadi, a među njima naročito komedija Posao je posao (1903), igrana ne samo u Francuskoj već i u celoj Evropi, pa i u Srbiji. U poslednjoj deceniji života sve manje radi, ophrvan zdravstvenim problemima. Objavljuje još i roman o svom psu, Dingo, 1913, zatim i monografije posvećene Renoaru i Sezanu. Umire u Parizu 16. februara 1917. godine, kao jedan od najuglednijih pisaca i novinara bel epoka.