„Borisa Dežulovića publika u našim krajevima skoro već četrdeset godina poznaje kao satiričara, humorista i pamfletista u nekom boljem smislu te riječi, kao anarhoidnog političkog analitičara i kao pjesnika mučilišta u splitskoj Lori 1991. Istovremeno, međutim, isti je Dežulović melankolični i mračni pisac srednjoeuropske provincije s kraja devetnaestog stoljeća, te vremena kada se u Njemačkoj rađao nacionalsocijalizam. Jedna opsesivna tema obilježava oba romana tog drugog Dežulovića, Christkind i Tko je taj čovjek?: Što se trebalo dogoditi da se izbjegne nastanak demona? Smisao tog pitanja nije u ispisivanju bolje, makar i alternativne prošlosti, niti u eskapizmu alternativnih historija. Smisao je u moralnoj odgovornosti, u nastojanju da ostanemo odgovorni. Ono što će čitatelja zasigurno opčiniti u ovom romanu jest njegova gotovo zastrašujuća autentičnost i uvjerljivost. Doista, pisac je, ili taj famozni pripovjedni subjekt, prisutan na licu mjesta. On je u vremenu, pa čak i u jeziku događaja. Ovo je veliki njemački roman, koji je napisao jedan europski autsajder, hrvatski vinar-amater, kućedomaćin iz dalmatinskog seoca Piska. Roman-bomba, koja nas budi iz dogmatskog drijemeža.“
– Miljenko Jergović

„Nije sasvim sigurno da li ove redove pišem ja, S. B. – istorija će o tome dati poslednju reč – sa Dežulovićem se nikad ne zna ko mu piše predgovore i blurbove. Pre neku godinu sam, recimo, pročitao neobično blagonaklon predgovor Borinoj knjizi Summa atheologiae iz pera jednog vatikanskog uglednika, da bih posle nekoliko meseci saznao da ga je napisao lično Dežulović, ali tako da je zvučao u dlaku kao da ga je napisao vatikanski monsinjor. I roman koji na način starinski preporučujem čitaocima, zvuči kao da ga je napisao Dežulović, što znači da ga obavezno valja pročitati.“
– Svetislav Basara