Neki prikazi (i to samo oni ovako ograničenog gabarita) se baš lako, ako ne i sami od sebe pišu, jer utisak je po čitanju dovoljno snažan i postojan, a sam sadržaj romana u sebi nosi sijaset implikacija na nivou značenja, koja onda svaki čitalac za sebe treba da mapira i precizno razluči. A sam zaplet kao da prati onu mantru pripovedača iz zlatne ere (klasičnog) Holivuda – dovoljno zanimljivi likovi/akteri, u dovoljno zanimljivoj i lako pojmljivoj situaciji.
Akterke su dve Mice – znatno starija Mica, kažu, kontroverzna predratna beogradska književnica, ali i učiteljica mačevanja, i vidno mlađa Mica, ljubopitljiva, za svoju dob možda i preozbiljna dvanaestogodišnjakinja: lako pojmljiva a svakako zanimljiva situacija je možda i prevratnička 1968. godina, koju onda treba razumeti i raščivijati na sitne i sastavne joj delove, a tu je i pomalo mitski Novi Beograd, isprva tek spavaonica za nedavno pridošle, a uskoro i odraz „starog“ Beograda u ogledalu moderne i modernosti.
Ako bi trebalo dodatno pojašnjavati i tu dimenziju ovog dela, i ovaj roman
Mirjane Đurđević, dobitnice, između ostalog, nagrada „Meša Selimović“ i „Zlatno pero“, humoristička je priča, s tim da je i ovog puta reč o, označimo to tako, organskom humoru koji, kao takav, proističe jednako iz uma, dara i pripovedačkog samopouzdanja autorke i iz same priče, a priča je jednostavno utemeljena u fokusu na spoju suštinski komplementarnih oprečnosti – u neku ruku i starmale male Mice i star(ij)e Mice koju i u poznim godinama ne napušta nepokolebljivi i nemirni duh, obično svojstven osetno mlađima.
U tom pogledu, ovo je i mentalitetska komedija i parada visprenosti koja nipošto nije sama sebi svrha, a ima i izvesne blage i prikladne didaktičnosti koja nas podseća na značaj prijateljstva i bliskosti, pa bila ona i tako atipična kao u slučaju dve Mice, mlađe koja tek spoznaje svet i one starije Mice, koja i dalje oseća poriv da pronikne u srž sveta koji se svih tih decenija odrasle joj egzistencije temeljno promenio. Uz sve to, „
Dve Mice i Novi Beograd“ je u isti mah i odraz transgeneracijskom prijateljstvu i jetka (a istovremeno i blagotvorna) sprdnja sa tegobom zvanom istorizicam.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik