Prikaz romana „Frida ili o boli“: Vlastita iskustva za tuđu biografiju

Jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica Slavenka Drakulić osam godina nakon romana „Kao da me nema“, iz esejističkog non fiction prostora kojim se intenzivnije kretala posljednjih godina preselila se u prostor fikcije.

Tematiziranje boli i bolesti opće je mjesto proznog opusa Slavenke Drakulić. Već će prvim romanom „Hologrami straha“, koji prati sudbinu mlade žene koja odlazi u SAD zbog transplantacije bubrega, te tematizira vlastito tijelo poslije operacije, otvoriti glavne teme njezina opusa 0150 tijelo, bolest, traume, kao i posezanje za autobiografizmom.

„Frida ili o boli“, naime, iako se bavi nekim aspektima života slavne meksičke slikarice Fride Kalo, pa samim time i počiva na određenim biografskim elementima, ni prema kojim kriterijima ne odgovara tipu literarizirane biografije, kakve su trenutačno u modi.

Žena umjetnica, koja je za relativno kratkog života (47 godina) postigla profesionalni uspjeh svojim slikama kojima se divio i veliki nadrealistički mag Breton, ljubovala s nekim, rekli bismo, poznatim muškarcima svoga doba, u Drakulićkinu je romanu predstavljena s aspekta boli koju je cijeli život trpila zbog svojih bolesti i nesreća, zbog čega je pretrpjela čak 32 ozbiljne operacije.

Frida Kalo svojim je slikama odašiljala poruku boli, uostalom slikati je i počela da bi skratila mučno vrijeme prikovanosti za krevet i upravo tu poruku dešifrira Slavenka Drakulić u svome impresivnom romanu za koji bi najtočnije bilo reći da je napisan s mjerom i visokim stupnjem razumijevanja za traumatska stanja bolesti kojima se ova autorica bavi u cijelom svom proznom opusu, ali nažalost, kako je poznato, i u vlastitom životu.

Roman je strukturiran fragmentarno, izmjenjivanjem kratkih i snažnih epizoda bez kronološkog slijeda (iako s okvirom posljednjih Fridinih sati) koje ne pretendiraju na kronologiju Fridina života, nego prije na svojevrsnu kronologiju njezine boli koja počinje u djetinjstvu kad je oboljela od dječje paralize te eskalira strašnom prometnom nesrećom od koje se nije oporavila cijeli život i završava samoubojstvom morfijem, kad je tijelo doista postalo posve izvan kontrole.

Zanimljivo je da će Drakulićka također alternirati i pripovijedanje u 1. i 3. licu, gotovo neprimjetno čitatelja uranjati u različite vizure u kojima polako dolazi do stapanja ta dva pripovjedačka glasa; pripovjedačice koja istražuje i promišlja slikaričin život u boli te same Fride koja se javlja u rjeđim, ali potrebnim i efektnim dionicama. Svemu je tomu pridodana i razina svojevrsne analize, zapisa o Fridinim slikama, uglavnom autoportretima jer je slikanjem vlastita lica stjecala često narušeno samopouzdanje, u kojima osim impresije doista ima i mnogo ozbiljnog esejizma.

Takvim je fragmentima zapravo ostvarena iznimno cjelovita slika Fridina života; osjećaj boli svojevrsna je karika na koju se nižu detalji i epizode vezani uz njezino djetinjstvo, obitelj, muškarce koje je voljela i slikarske opsesije pa iako to nije prvotna nakana, dobivamo iznimno živu sliku života umjetnice u savršeno pogođenom spoju stvarnih podataka iz njezina života i pametne literarizacije koja se bazira na čistoj fikciji.

Slavenka Drakulić, kako je rečeno, Fridu promatra prije svega iz aspekta tjelesne boli, aspekta zarobljenosti u vlastitom tijelu koje oduvijek funkcionira kao objekt – medicinskih intervencija, slikarstva, ali i taštine i užitka. No, autorica, poznata kao jedna od predstavnica hrvatskog ženskog pisma, Fridinu tjelesnost bez obzira na zarobljenost u boli, tematizira i kroz neke druge „ženske“ aspekte – seksualnog užitka, uređivanja i kićenja za voljenog muškarca, traumi pobačaja i neuspješnih pokušaja da rodi dijete.

Dramatski potencijal romana, tako, nije isključivo vezan uz njezina traumatska iskustva bolesti i nesreće, već i uz emotivna previranja junakinje koja je svoj život i slikanje u početku podredila poznatom i priznatom meksičkom umjetniku, Maestru, kojeg je zbog ljubavi smatrala mnogo važnijim od vlastita slikanja, da bi nakon razočaranja i spoznaja o Maestrovim brojnim nevjerama osvijestila vlastiti položaj u toj i takvoj vezi. Iako je Maestrova uloga u njezinu životu centralna, i sama je imala ljubavnike (jedan od njih bio je i Lav Trocki), a potkraj života posve je osvijestila spoznaju da on nikada nije bio uz nju kad ga je doista trebala jer mu je umjetnost bila važnija od ljubavi.

Pomalo generalizirajuća ocjena ljubavnih odnosa pri kraju knjige zapravo je vrlo nemilosrdna i nimalo ružičasta opservacija muško-ženskih odnosa, na tragu autoričine feminističke faze, no primjenjena na konkretan slučaj zapravo i više nego funkcionira. Tek ovlaš dodirnuti, ali i kao takvi u konačnici vrlo kompleksni i znakoviti odnosi Fride sa sestrom Kiti, majkom i ocem, naglašavaju njezinu samosvojnost i snagu da se unatoč tragici, kroz život probija s puno snage, nemira i energije.

A nemir, energija i uvijek negdje prisutan nagovještaj smrti glavne su odlike njezina umjetničkog, slikarskog izražavanja koji je ravnopravna dionica ovoga romana. Iako je za njega doživjela brojna priznanja, od izložba u Parizu, divljenja Kandinskog, Dišana, Bretonova priznanja i Pikasovih malih znakova pažnje, ona ga nikad nije preozbiljno shvaćala, na prvome je mjestu bio osjećaj kako na slikama bol više nije samo njezina.

Od ovakve bi se teme, to je potpuno jasno, mogla napraviti velika kičasta melodrama, no najveća je vrijednost ovog romana Slavenke Drakulić u tome što upravo to nije. Osjećaj za mjeru i umješnost vrlo inteligentnog analiziranja u kojem se ne razbacuje riječima, veliki su aduti ovog romana.

Drakulićkina Frida Kalo žena je koju bol nije shrvala, već je u nekim trenucima postajala i prednošću, žena koja je bez obzira na tragedije imala snage za umjetnost, oduševljenje idejama (npr. komunizma), ali i veselje u običnim plesnim koracima. Frida Kalo u ovome romanu nije prikazana kao velika heroina, ni žrtva bolesti koje su obilježile njezin privatni i profesionalni život, ona je prije svega žena, inteligentna i strastvena, kreativna i ranjiva. Breton je njezine slike nazvao nadrealističkima, no Frida Kalo nije se s time slagala, znala je da su prije svega autobiografske.

Nekako je slično i s ovim romanom; polazeći od biografizma i njegove literarizacije, autorica se i sama približava autobiografizmu – razumijevanju ženskosti i tjelesne boli zbog koje je njezina Frida Kalo živa i punokrvna, a njezin roman istovremeno i snažan esej o boli i bolesti.

Roman o meksičkoj slikarici Fridi Kalo posve se lako uklapa u kontekst dosadašnjih romana, a žena o kojoj se pišu „prave“ biografije i snimaju filmovi, postaje objektom autoričina zanimanja ne zbog komercijalnog potencijala biografije, već boli koju je trpjela i kanalizirala u slikarstvo.

Slika, naime, može biti autentičan izraz boli, za razliku od riječi kojima to u potpunosti ne uspijeva, zaključak je autorice.

Autor: Jagna Pogačnik
Izvor: jutarnji.hr