„Pobogu, ne smeju se tući neistomišljenici, čak ni ako su jeretici.“
Poslednji roman troknjižja o ranohrišćankama „
Helena ili o nemiru“ životna je priča majke cara Konstantina. Kao što znamo, car Konstantin je 313. godine nove ere Milanskim ediktom proglasio hrišćanstvo za oficijelnu religiju Rimskog carstva. Inspiratorka carevog ukaza bila je njegova majka Helena, oprezna, mudra i dobronamerna žena. Poticala je sa Bliskog istoka, iz Drapenauma, izgubila je vrednu i blisku joj majku u zemljotresu, na oca nije mogla da računa. Zaljubila se u rimskog legionara za kojim će samostalno krenuti ka Naisusu. Primljena je kao strankinja i u tom gradu je zauvek postojala doza distance prema njoj. Muž joj je otišao u penziju. Nije se snalazio. Izgubio je na lokalnim izborima, pre svega zato što nije organizovao trke, zabave, pijanke. Održavala je porodicu držeći kafanu u bivšem letnjikovcu njegove, nekada carske, porodice. Kao većina muške dece, sin Konstantin je imao stalni gard u odnosu na oca. Helena je vešto smirivala sukobe, zatezala i popuštala, dok u jednom trenu sin nije nokautirao oca štiteći Helenu. Otišao je iz kuće, priključio se rimskim legijama i, s obzirom na jaku građu, hrabrost i veštine koje je razvio, napredovao u vojsci.
Sudbina je njegovom ocu Konstanciju, potonjem Hloru, zbog izrazito belog tena dodelila ulogu jednog od četiri Dioklecijanova guvernera. Konstancije ostavlja Helenu i prihvata ćerku drugog u svetoj porodici Dioklecijana. Vlast mu je bila draža od Helene. Ona se bori sa kafanom i, pod uticajem jednog od privrženih, Urbana pomoćnika, prihvata hrišćanstvo. Kad je izgubila interesovanje za kafanu, predaje je tom prijatelju i putevima ranohrišćana prati slepu devojku Paolinu u Singidunum na operaciju očiju. Doktor Luka takođe je jedan od ranohrišćana i jedini prema kome će gajiti iskrena osećanja. Operacija pod čudnim okolnostima i uslovima uspeva. Sa doktorom će, raspravljajući o zaljubljenosti mlade devojke u doktora, saznati da je to bio jedan od relevantnih razloga što je operaciji pristupio.
Helena pomaže doktoru da deli hranu robovima i zatvorenicima koji na Ćelavoj planini, pored Singidunuma, rade u rudniku i žive u životinjskim uslovima. Ćelava planina, izgleda Avala jer je to jedino brdo prepuno rudarskih okna i laguma za koje znam pored Beograda, postaje stalna briga Helenina i doktora Luke. Na Ćelavoj planini rodiće se jedna devojčica Jona, koju su doktor Luka i Helena u doktorskoj torbi prošvercovali. Majka bebe je umrla, a bič upravnika zatvora stigao do Helene i doktora. Kad se činilo da je sve izgubljeno, zlotvor Heleni otkriva da na čelu ogromne vojske stiže njen sin, o kome već tri godine ništa ne zna, i da ona za Jonu i Paulinu, koja o Joni brine, mora da mu izdejstvuje položaj upravnika kovnice novca. Ostaje nejasno šta se po dolasku Konstantina dogodilo sa upravnikom zatvora. Bitno je da su Jona i Paulina ostale uz Helenu i da je Konstantin blizu majke.
Konstantin se ženi užarevom kćeri. Na putu je njegovo prvo dete, sin Kris. Pozivaju ga da brani granice Rimskog carstva u očevom delu carstva, u Britaniku, a i da se vidi sa ocem koji je na samrti. Tamo otac Hlor umire, a njegova žena pokušava da sa decom pobegne svom ocu. Sve se komplikuje, ona gine, a Konstantin je, radi mira u carstvu, primoran da oženi njenu mlađu sestru. Užareva kći u babinjama umire. Konstantin tuguje. Način na koji iskazuje svoju tugu pred svetom snažan je i neobičan. Skočio je u
ogromni hladni Danubijus i preplivao ga u oba smera. Sina je ostavio Heleni na brigu. Preuzeo je očeve dužnosti i ubrzo postao najmoćniji čovek u carstvu.
Kris će izrasti u prekrasnog mladića, hrabrog, obrazovanog, punog vrlina, za razliku od oca koga su zvali „Veliki nos“ – naočit, i privržen babi Heleni. Kad Konstantin preuzme presto i suvereno vlada carstvom, Helena sa Krisom i Jonom dolazi na dvor. Jasno je da Kris slama srca. Nevolja je što počinje vezu sa maćehom. Priču će prekinuti Konstantin. Ubiće ih oboje. Helena je skrhana, ali jasno je od početka da to može samo tako da se završi. Na neki način ona razume i Konstantina. Neke bitne Konstantinove osobine počinju da joj smetaju. Iako sluša njene savete, Konstantin pokušava da koncentriše u svojim rukama i crkvenu i svetovnu vlast i izrasta u samovoljnog vladara. Za Helenu najbitniji zahtev, da ženama bude dostupan prostor oltara, to jest da mogu vršiti svešteničku dužnost, Konstantin, ali redom i svi episkopi, prenebregavaju. Žene su održale hrišćansku veru, prenosile je i širile. Dogodilo im se isto što im se oduvek kroz istoriju događa – izigrane su, potisnute, uzeta im je svaka moć iz ruku.
Razočarana Helena sa Jonom odlazi u Jerusalem i svoje rodno mesto. U Jerusalimu pronalazi krst na kome je Isus razapet. U Konstantinopolju, koji je prvobitno bio predviđen da bude grad posvećen Krisu, a koji je Konstantin nazvao u vlastitu čast Konstantinopoljom, spremno je ogromno mermerno postolje na koje će krst biti postavljen. Heleni se prelila čaša. Ona secka krst na sto komada da bude pohranjen u sto hrišćanskih bogomolja. Saznavši za to, Konstantin se rasplakao. Jedina osoba koja je stala na put njegovoj samovolji i slavohleplju bila je njegova majka. Uostalom, dužnost svake majke je da vraća dete na pravi put.
Lepo ispričana priča o jednom od sedamnaest rimskih careva niklih na našim balkanskim prostorima. Istoriju Rimskog carstva ispisivali su snažni pametni Balkanci. Mnogi Helenini uzdasi važe i danas, kao da je reč o prekorima upućenim ovdašnjim samodršcima.
„Opasno je to što od njega traže da se odrekne svojih ubeđenja, a on kaže da se ubeđenja ne mogu odbaciti po naredbi.“
Autor: Nadežda Radović