Ako prihvatimo teoriju da trauma ne označava samo tragičan događaj koji nam se dogodio, već i našu kasniju reakciju na njega, možemo da dođemo do novog ugla posmatranja stvari iz svoje okoline i prošlosti. Kao jedan od tih događaja koji se često javlja u savremenoj književnosti, raspad Jugoslavije može da se, u svetlu ove ideje, posmatra u odnosu našeg sadašnjih i nekadašnjeg „ja“. Da bismo mogli da razumemo kako smo došli do trenutnog stanja, moramo da se prisetimo kako smo reagovali na tragične scene u detinjstvu, a upravo o odnosu te dve ravni naše svesti piše
Darko Tuševljaković u romanu „
Karota“.
Deleći svoj život na dva dela,
pre i
posle rata, i odvajajući ih vremenski i prostorno, njegov pripovedač Davor se, mada ostvaren na privatnom i profesionalnom planu, oseća nesigurno i nestabilno, tražeći način da se utemelji u sopstvenoj stvarnosti. Zato odlučuje da iz Beograda otputuje u rodni Zadar sa partnerkom Ninom ne bi li došao do odgovora na mnogobrojna pitanja iz perioda neposredno pre prvih ratnih aktivnosti na tom prostoru. No nalazivši delove slagalice i smeštajući ih na pravo mesto, junak shvata da manjak sećanja na to vreme nije uzrokovan nekom vrstom produžene amnezije, nego se radi o klasičnom potiskivanju tmurnih događaja koje nije mogao da spozna i racionalizuje. Njegovim sećanjima na detinjstvo dominiraju „nedorečenosti, nedosanjanosti, rupe čiji je sadržaj nepovratno iskopnio“, i on ne može da se priseti situacija koje instinktivno oseća na krajnjim granicama svesti, ali ne može da ih ponovo proživi, osvetli i razume. On svoju zadarsku prošlost ostavlja iza sebe nakon što je njegova porodica otišla odatle i, premda u adolescentskim godinama, pravi jasan rez između prve i druge etape života, blokirajući sećanja na taj grad. Ipak, nakon saobraćajne nesreće u kojoj skoro usmrćuje dečaka koji ga podseća na jednog od nekadašnjih prijatelja čiji se nadimak Karota krije u naslovu romana, Davor se vraća u Hrvatsku i uz Nininu pomoć pokušava da rasvetli slojeve svoje podsvesti i ono što je ostavio iza sebe.
Odgovori do kojih dolazi su, sa jedne strane, očekivani i poznati iz literature koja se bavi ratnim i poratnim vremenom (netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, nesigurnost u krajnji ishod i želja da se pobegne od straha), ali, sa druge, autor uspeva da uvede značajnu količinu inovativnih tematsko-motivskih ravni kojima se ovaj roman ističe iz korpusa sličnih. Uz to, njegovo ahronološko pripovedanje neprestano ide između dve priče, a svaki važan detalj iz naratorove istrage dobija svoj kontekst i mesto u detinjstvu koje je proveo sa četvoricom bliskih prijatelja. Od drugarskih i porodičnih veza do dečačkog antagonizma koji se pretvara u mržnju i osvetu za naoko bezazlene povrede sa trajnim posledicama – svi ovi detalji Davorovog odrastanja otkrivaju se u fleš-bekovima koji ga, podstaknuti događajima iz današnjice, vraćaju unazad. Tako i čitaoci prerastaju u učesnike ovog istraživanja, a Tuševljaković postavlja misteriju tako da oni mogu da dođu do određenih pretpostavki i da ih kasnije potvrde ili opovrgnu, što je svakako uspešnije nego da ih je razrešio u maniru sveznajućeg pripovedača koji se obraća iz trećeg lica.
Takvim pripovednim postupkom „Karota“ postaje ne samo roman o ratu i odrastanju već i psihološki roman, roman sa snažnim prizvukom detektivske i kriminalističke proze, te moderna reinterpretacija poznatih predložaka. Takođe, jezik romana predstavlja mešavinu beogradskog slenga srednje generacije i dalmatinskog govora koji autor verno i upečatljivo donosi u naše jezičko polje, insistirajući na autentičnosti okruženja koje formira prvi korak junakovog životnog puta. U tom okruženju, vrativši se na početak svojih psiholoških problema i identitetskih preispitivanja, ali i tamo gde su se odigrali incidenti koji su formirali njegovu ličnost, junak doživljava preobražaj i menja se, potresen novim saznanjima, i to upravo pred čitaocima koji prate njegov razvojni luk i promene njegove ličnosti. Ovakvim pristupom psihologizaciji jednog
istaknutog junaka koji postaje epitom svih naših strahova i potisnutih emocija, Tuševljaković daje simboličke naznake koje bi mogle da trasiraju njegovu budućnost, ali i put celog društva koje je obeleženo stradanjem. Davorovim završnim koracima, suočavanjem i spoznajom da su demoni prošlosti ostali u prošlosti, dolazi se do katarze i oslobađanja koje je njemu, ali i svima nama, neophodno: „To je bilo dovoljno: ostaviti ga pod zemljom, izaći odatle i ne osvrnuti se. [...] Na dnevnom svetlu me je ophrvao iznenadni nalet sreće, neočekivana euforija koju ni danas, uveliko zagazivši u treći život, ne umem da objasnim, ali volim da mislim da je to naprosto bila radost slobode.“ Na talasu te slobode njegov život dobija novi smisao, a čitaoci shvataju opravdanost njegovih postupaka, potrebu da se suoči sa bremenom prošlosti i težnju svakog pojedinca da ostvari ličnu slobodu.
Iako sadrži manje elemenata fantastične i žanrovske književnosti, roman „Karota“ ipak jeste u dosluhu sa ranijim naslovima Darka Tuševljakovića, naročito na planu samospoznaje, potrage, pozicije individue u složenim društvenim sistemima, te želje da se prošlost istraži i razume. Stoga nam preostaje da, isto kao i njegovi junaci, „nestalo vreme posmatramo kroz prljavo staklo, u nadi da ćemo primetiti što više detalja“, pokušavajući da se vratimo u doba kada su naši životi imali poentu, te da potom svoje današnje identitete izvedemo na pravi put.
Autor: Dragan Babić
Izvor: Politika, Kulturni dodatak