Karlo Veče želeo je da piše o onoj koja je rodila najvećeg genija svih vremena, Leonarda da Vinčija. Uz mnogo istraživačkog rada i popunjavanja praznina fikcijom, dobili smo priču o njoj, Katerini.
Ona je Čerkeskinja, rođena na Kavkazu, vrhu zauvek okovanom snegom i ledom. Njen narod je najponosniji na svetu, hrabar, slobodan. Ali vreme igre i plesa brzo će se završiti, a Katerina će postati robinja o kojoj će odlučivati drugi. Odvedena silom, otisnuće se na uzbudljivi, opasni put.
O Katerini nećemo ništa čuti od nje same. O njoj će nam govoriti ljudi sa kojima su joj se putevi ukrstili. Dvanaest je poglavlja i dvanaest osoba koje nam u prvom licu govore o dešavanjima. Na svakog od njih Katerina je ostavila snažan utisak. Iako robinja, ona koju je trebalo osloboditi, bila je slobodnija od svih, slobodna iznutra. A zapravo su oni bili robovi, robovi sopstvenog života, moralnih obaveza, životnih grešaka, pogrešnih izbora... Susret sa njom oslobodiće ih i pokidati njihove okove.
Karlo Veče nam na bogat i detaljan način približava svakog od ovih ljudi, čineći ih uverljivim. Najviše mi se dopao Donato, čovek koji ne smatra da su žene podređena bića, već upravo suprotno. Kao neko ko je toliko cenio sopstvenu slobodu, nije podržavao oduzimanje slobode drugom ljudskom biću.
Mnogo je likova, ali u središtu priče su Katerina i Leonardo, voljena majka i voljeni sin. Dirljiv odnos zbog kojeg ostaje knedla u grlu i koji tera suze na oči. Oblikovan od one koja mu je podarila život, a koju nije smeo nazvati majkom, njenu ljubav i osmeh nosiće zauvek sa sobom.
Neću vas lagati i reći da je knjiga laka za čitanje. Naviknuti na akciju, ovde morate usporiti. Mnogo je likova, mesta, događaja koje treba ispratiti. Ali vredi... i te kako vredi. Poput penjanja na neki planinski vrh. Možda je teško popeti se, ali kako nas samo veličanstven pogled čeka gore.
Ovo je roman koji vas tera da razmišljate o životu. Kada se nešto ima, kada je prosto normalno, o tome se onda i ne razmišlja. Čitajući počnemo da cenimo slobodu koju imamo, slobodu da živimo, komuniciramo, putujemo, istražujemo, sanjamo, volimo... Takođe nam ukazuje na važnost zapisivanja jer – „Pisanje ne stvara život, ali ga prati, i zauvek beleži trenutke u nezaustavljivom toku vremena, da bismo jednog dana mogli da ih se prisetimo: mi sami, ili oni koji dolaze posle nas, posle smrti.“
Smešten u period renesanse, pruža nam uvid u društvene i političke prilike tog vremena. Svako poglavlje govori nam o nekom novom svetu, svetu čerkeskih ratnika, trgovaca, moreplovaca, robova...
Knjiga obiluje snažnim emocijama. Na prvom mestu je majčina ljubav, duboka, bezuslovna, snažna, dominantna. Tu su patnja i bol, ali i snaga i otpornost.
Rekla bih da je ovo i knjiga koja slavi ženu, njenu snagu, otpornost, sposobnost da preživi.
„Ovde se sve kreće zahvaljujući ženama, one vuku napred, daju ljubav i radost, u svoje telo primaju misteriju života, devet meseci nas hrane u potpunoj simbiozi, a onda nas uz patnju donose na svet, i nastavljaju da nas hrane i da nas prate na našem putu, držeći nas u naručju, a posle za ruku, učeći nas da hodamo, da pričamo, da razmišljamo, da volimo. Naučio sam da one, žene, nisu inferiorna i potčinjena bića kako su muškarci oduvek verovali i zahtevali, već su beskrajno mnogo slobodnije i osetljivije nego mi. U svakoj od njih sija iskra one lepote koja u celosti blista samo u rajskim dvorima. To je lepota koja će nas spasiti. Ako uopšte postoji šansa za spasenje, samo jedna, na ovoj zemlji, za ovo bolesno čovečanstvo, ona dolazi kroz ženu.“
Poslednja dva poglavlja naročito su dirljiva. U jednom nam govori Leonardo, a u drugom sâm pisac. Iako se deo sa piscem u prvi mah čini nepotrebnim, upravo on dovodi do eksplozije, do one jagodice na vrhu torte.
Sjajno, briljantno, vredno svakog čitanja. Knjiga „
Katerinin osmeh“ je biser književnosti zbog kojeg ću mnogo drugačije posmatrati osmeh Mona Lize.
Autor: Anita Savić
Izvor:
Delfi Kutak