Donedavno je među kritikom, a delom i publikom, vladao jasan konsenzus: na jednoj strani nalaze se dva romana jednog od najvećih svetskih autora dvadesetog veka, francuskog pisca
Luj-Ferdinanda Selina (1894–1961) – „Putovanje nakraj noći“ i „Smrt na kredit“ – dok su na drugoj svi ostali njegovi narativi. Međutim, 2022. i 2023. godine otkrivena su još dva njegova romana, za koja će se ispostaviti da se ozbiljno primiču vrhuncima Selinovog stvaralaštva.
Reč je o romanima „
Rat“, koji je – zbog većeg fokusa na manji broj likova – stilski bliži „Putovanju nakraj noći“, i „
London“, koji uvodi čitavu galeriju raznorodnih likova na opsežnom prostoru, pa tako više podseća na „Smrt na kredit“. I u „Londonu“ je Prvi svetski rat tretiran gotovo sasvim kao pozadinski motiv, kao senka i deo opšte atmosfere beznađa i ljudske bede, kojima se centralno bavi na ulicama, te po bordelima, pansionima i podrumima glavnog engleskog grada.
Stoga ne čudi da se likovi koje srećemo nalaze uglavnom na dnu, društvenoj margini, bilo da su u pitanju prostitutke ili svodnici, policijski doušnici i dezerteri ili politički agitatori, vojnici i propale aristokrate, Bugari, Argentinci, Poljaci ili Englezi... Selin i ovde uspeva da kroz snažnu dozu crnog humora, sarkazma i cinizma prida izbaviteljsko svojstvo pripovedanju koje bi inače bilo očajničko. Takve narativne „injekcije“ su česte, plodotvorne i sveže, baš kao u njegova dva najuspešnija romana. Rezoner i sprovodilac dotične energije je, naravno, glavni junak i protagonista Ferdinand.
Više nego u ostalim Selinovim romanima, glavni junak je „po sredini“ u odnosu na ostale bitnije likove. Manje je od njih ukaljan i preostalo mu je više časti na koju pak opasno kidišu njegova pozicija egzilanta, te stalna uznemirenost usled mogućnosti da bude osuđen kao kolaboracionista. Kao mladić u ranim dvadesetim godinama života, on još ima entuzijazma za svojevrsni posao lekarskog pripravnika, ali na svaki lični zanos atakuju njegov invaliditet i gorčina koju je spoznao mešajući se sa čeljadima iz najnižih društvenih pozicija.
Pa ipak, neočekivana je mera u kojoj je Selin dao svom alter egu osećaja za nedostižni idealizam, pa čak i za nežnost, možda više nego u bilo kom drugom svom delu. Da se razumemo, i pored toga, srećni (i imućni) ljudi sreću se tek usputno u ovoj autobiografskom romanu sa elementima političkog romana i satire. Selinov London je pre svega mesto egzistencijalne strepnje i paranoje, a što su one izraženije, to je groteska koja ih prati snažnija.
Te intervencije ni najmanje ne umanjuju uživanje u čitanju. Fusnote francuskog izdavača i srpskog prevodioca pažljivo su odvojene i izuzetno korisne, kao i spisak likova – tim pre što ih ima mnogo. Budući da je roman obogaćen i kvalitetnim predgovorom i pogovorom, „London“ nije samo jedan od vrhunaca Selinovog opusa, već i istinska priređivačka poslastica.
Posebnu pažnju zaslužuje tekstološka aparatura ovog romana. U samom tekstu pribeležena je svaka situacija u kojoj je u izvornom rukopisu nešto bilo precrtano odnosno pocepano, pretumbano ili u brzini pisanja „pobrkano“. Takve intervencije ni najmanje ne umanjuju draž čitanja. Fusnote francuskog izdavača i srpskog prevodioca pažljivo su odeljenje i izuzetno korisne, kao i spisak likova – tim pre što ih ima mnogo. Budući da je roman opremljen i vrlo kompetentnim predgovorom i pogovorom, „London“ nije samo jedan od Selinovih kvalitativnih vrhunaca nego i istinska priređivačka poslastica.
Autor: Domagoj Petrović