Kada se odlučite za neki od romana
Elif Šafak, budite uvereni da ga nećete ispustiti iz ruku do poslednje stranice. Nije preterano reći da je poznata turska književnica zaista sa darom Šeherezade za priču koju ispreda poput svilene niti i upliće nekoliko tokova i vremenskih planova u romanu čiji je glavni akter voda, u svim njenim pojavnim oblicima. Voda kao simbol i uslov života, voda u razmerama od kapi do okeana, voda kao ledeni breg, pahuljica, suza i potop.
Uplićući veoma vešto i prijemčivo u narativ mnoge stranice o drevnoj kulturi Mesopotamije, Ninivi, genijalnom engleskom naučniku koji je dešifrovao klinasto pismo i otkrio svetu veličinu i značaj „Epa o Gilgamešu“, priča i o jednoj ženi u modernom Londonu i jednoj devojčici čiju sudbinu određuju događanja na Bliskom istoku, a utehu joj donose priče i čvrstina uverenja njene bake. Elif Šafak ne insistira na ženskom principu kao jedinom pouzdanom čuvaru priča, ali sve vreme zadržava lajtmotiv vode koja pamti. Prelazeći iz jednog agregatnog stanja u drugo, voda kruži, pritaji se, izvire i uvire, ali ne nestaje. Čovekovo mešanje u ritam prirode gotovo uvek je destruktivno, ali ima i onih koji je osluškuju i trude se da joj pomognu. Zato je jedan brod na Temzi dom savemene naučnice koja se bori za očuvanje voda, ali i svoj sopstveni opstanak u svetu koji je ne razume. Taj raskorak i bol zbog neshvaćenosti kojim su vizionari oduvek plaćali, ne ublažava ni poetski okvir plemenitih nastojanja i požrtvovane borbe da svet postane bolji.
Ipak, voda je duša, početak i kraj svega, u njoj se začinjemo i ona nas simbolično prima kada pređemo reku na putu do druge obale. Večno kruženje vode u ovom romanu metaforično je predstavljeno i kao večno kruženje duše i ljubavi čija količina uvek ostaje ista, samo je na nama odluka kome ćemo je pružiti i hoćemo li umeti da je primimo.
Kombinovanje brojnih istorijskih činjenica sa gotovo poetskim dijalozima, preplitanje vremenskih i prostornih planova, duhovna povezanost ljudi čije živote dele vekovi i otuđenost onih koji žive jedni pored drugih, sve je to u narativu prisutno i ne smeta jedno drugom, stvarajući skladnu celinu romana-mozaika. Ako se čita lako i naiskap, ne umanjuje vrednost ideje niti čar putovanja kroz vreme koje tako verno dočarava vrsna pripovedačica. Šta je prolazno a šta večno, čitalac će osetiti sam već na prvim stranicama, a da li je u kapi večnosti uteha naše prolaznosti, ostaje uvek otvoreno pitanje.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik