Radnja romana „
Okrugla kuća“ američke autorke
Luiz Erdrik (1954) smeštena je u indijanski rezervat u Severnoj Dakoti. Središnju temu dela čine silovanje žene i pravne, emocionalne i moralne posledice tog zločina na njenu porodicu – pre svega na njenog trinaestogodišnjeg sina Džoa, koji nam iz pozicije odraslog muškarca retrospektivno pripoveda o dotičnim događajima iz leta 1988. godine.
Iz uvodnog dela romana ne bi se mogao naslutiti nastavak priče: narator pomaže svom ocu Bazilu, plemenskom sudiji, u rutinskom poslu na temelju kuće. Međutim, istovremeno, Džoova majka Džeraldin biva oteta, brutalno napastvovana i natopljena benzinom – skoro spaljena živa.
Glavna junakinja se povlači u potpunu tišinu i samoizolaciju, dok njen muž i sin nastoje da shvate šta se dogodilo, ko je zločinac i kako da pronađu pravdu. Slučaj dodatno komplikuje to što ona ne može da se seti na kom se tačno mestu zločin desio. I kad se ispostavi da je vinovnik, po svemu sudeći, belac po imenu Lark, on koristi pravne rupe u nadležnosti između federalnog, državnog i plemenskog zakona kako bi izbegao kaznu. Lark izlazi iz zatvora, što Džoovu porodicu dodatno destabilizuje.
„Okrugla kuća“ nije samo priča o jednoj porodici ili jednom zločinu, već roman o sistematskoj nepravdi koju trpe domorodačke zajednice, posebno žene. Luiz Erdrik na kraju knjige u
Reči autorke iznosi podatak da je svaka treća domorodačka žena u SAD silovana tokom života, a da su u osamdeset šest odsto slučajeva počinioci „muškarci koji nisu starosedeoci“. U takvim okolnostima većina zločina ostaje nekažnjena, jer plemenski sudovi često nemaju jurisdikciju nad onima što nisu pripadnici plemena.
Autorka vešto koristi lik sudije Bazila da prikaže uzaludnost pravne borbe unutar sistema u kojem su i zakoni i presedani protivni pravdi. Usled birokratske paralize, Džo je frustriran i odlučuje da sam preuzme stvari u svoje ruke – što čitaoca dovodi do moralnog i emotivnog vrhunca romana.
Paralelno s glavnom pričom odvija se Džoov lični razvoj: on istražuje svet odraslih koji mu izmiče upravo onda kada mu najviše treba stabilnost i prisustvo roditelja. Tako roman postaje i roman o odrastanju, koji prikazuje kako traumatično iskustvo može da oblikuje identitet i moralnu orijentaciju jednog tinejdžera.
Luiz Erdrik uspeva da istovremeno zadrži glas odraslog Džoa – naratora koji poznaje sve posledice svojih postupaka – i emocije tinejdžera koji nije u stanju da sasvim razume šta se dogodilo njegovoj majci i kako da se sa tim nosi. Taj narativni balans je izuzetno zahtevan i predstavlja jedno od stilskih dostignuća romana.
Uprkos teškoj temi, roman nije lišen svetlosti. Obiluje trenucima humora, zajedništva i pripovedačke magije. Tu su Džoovi drugari sa svojim tinejdžerskim nestašlucima, ali i neobični likovi iz zajednice. Ovi narativi deluju kao zasebne pripovetke i dodaju slojeve teksturi romana.
U središtu priče je ipak pitanje pravde – šta ona znači kad institucije zakažu? Ko ima pravo da je sprovede? Iako mlad, Džo oseća da mora da reaguje, i njegova potraga za osvetom ili pravdom postaje način da se sačuva porodična celina, da se uspostavi neki oblik moralnog reda u svetu. Nije slučajno što Džo kao odrasla osoba postaje tužilac – ceo roman je zapravo njegova retrospektiva o tome kako se rodila njegova ideja pravde.
Međutim, roman ne nudi jednostavne odgovore. Autorka nas tera da se zapitamo da li je lična pravda moguća u društvu koje sistemski uskraćuje zakonsku zaštitu celim zajednicama.
Luiz Erdrik piše spokojno, sa dubokom empatijom, ali i visokom političkom osvešćenošću. „Okrugla kuća“ je delo koje izaziva nemir, koje se ne zaboravlja brzo i koje poziva na promenu – i u zakonima i u srcima onih koji ga pročitaju.
Autor: Domagoj Petrović