Sve je moguće u književnosti. Pisac je neka vrsta malog boga, te pred sobom imamo izmišljeno poslednje delo
Vilijama Šekspira i to, ni manje ni više, nego o Danteu Aligijeriju. U ovaj zamah-zamajac-zamisao se upustio spisateljski par
Rita Monaldi i Frančesko Sorti.
Odmah na početku se pominje harfa, simbol pesništva, Apolonovog, Orfejevog pa onda svekolikog. Možda podsvesno, ali svakako neslučajno. Počinjemo storiju u Firenci, a kroz njenu strukturu pratimo porodične nedaće, tajanstvenu bolest (navodi se da ima slabašno telo, a mi dodajemo „u slabašnom telu može biti jak duh koji će izroditi ’Božanstvenu komediju’“).
Jer, ono što čovek jeste, to ga nađe, ili ga suđenost traži prema tome ko jeste. A koga će tražiti crveni rogovi i oganj? Saznajmo...
„Sve podleže srpu vremena koje lišava čoveka milih mu stvari“, piše autorski dvojac, Dante gubi majku i dedu, sećanje na umrle ga prati dok peva na liturgiji – i posvuda. Ovo je drama-život Danteov, koji jeste samo njegov, ali ovde može biti i putanja Svakolika iz srednjevekovnih moraliteta, u aspektima koji se tiču duše.
Kao umetnik je, Dante, naravno, izuzetan, a može mu parirati niko drugi do Šekspir.
Dok držimo ovu knjigu u ruci, lica su nam ispunjena ljubavlju prema Danteu, oslikanom i u seksualnim iskušenjima, u prijateljstvu sa Gvidom Kavalkantijem, razgovorima sa učiteljem Brunetom i u suptilnom dodiru sa inkvizicijom.
Iz teksta kao da izranja Uranija, muza nebeskog sveta, sa kojom su i Dante i Šekspir bili u kontaktu, u toku zemaljskog života koji je, izgleda, trka prema smrti. Tu je i Venera, boginja koja se više puta spominje u ovoj odi-rekonstrukciji.
„Ljubav je život duše“, kažu autori kroz nebeska nepaklena usta, u ovom delu koje je mešavina drame i proze. Bez Beatriče, „ćerke Boga“, se ne može. Vidimo kako se Dante oseća blaženim kad misli na nju i kako se mesečina i nebeska tela njišu u šuštanju Danteove sudbine. Da li se i mi, dok čitamo, njišemo sa njom? Sasvim izvesno.
Drhtimo kada Dante nema hrabrosti da se pogleda u ogledalo, gledamo Danteove vizije čistilišta, radujemo se kada kaže da se moramo konstantno približavati Bogu kome sve pripada. Dante se penje stepenicama ka uzvišenosti a penjemo se i mi, ne preskačemo ništa, uronili smo u knjigu. Trudimo se da sporo ispijamo sokove teksta, ali nailazimo često na gejzire oduševljenja, toliko snažne da prekidamo i neko vreme o rečenicama razmišljamo.
„Pesma nad pesmama“ se pojavljuje kao motiv, kao i nebo, ljubav, koja je zasebno, eterično, omnipotentno nebesko telo. A mi, sa ovom knjigom, u publici smo, u ličnom, jonosferskom pozorištu. Gledamo Danteov um kroz prizmu Šekspirovog. Pratimo ga kroz studiranje u Bolonji, kojoj se moli da ga podoji svojim znanjem retorike i logike.
Dante moli Boga da se potrese u njemu, a potreseni smo i mi, vođeni namerom Božjom i Danteovom, jer to je svrha umetnosti. Prepušteni smo priči kao nevina deca, kako su želeli i Šekspir i Dante.
„
Šekspirov Dante“ je riznica citata, čini nam se da ih je bezbroj. Uključujemo svoj intelekt, to od nas ova knjiga početno traži, ali nam veoma brzo pokazuje da je srž postojanja ljubav, a ne intelekt. Bog je, na kraju krajeva, i na početku početaka, ljubav.
Ovo je segmentirana, sekvencirana knjiga sa uzletima-usklicima, sa raspravama o veri, o paganskim filozofima, astrologiji… Poezija je vatra u ovom romanu, koji je i traktat i roman i drama i rasprava i naučno i paranaučno delo i fikcija i nefikcija. Ukratko, ovo je delo za ozbiljnog čitaoca, filozofska i teološka studija prožeta silinama. Svega. Sve je silno – saveti Danteu da započne novi život u ispovedaonici, Danteov strah kroz koji uvek provejava vizija Beatriče, neminovna izolovanost velikih umova, Danteova težnja da ustanovi narodni jezik, odgovor na pitanje šta znači zaljubiti se, oponiranje dijalektičkim smicalicama. Sve.
U poslednjoj petini ove neobične knjige, kada se završi peti čin „proširene“ drame, Šekspir vidljivo stupa na scenu. Tu autori analiziraju sličnosti dva pesnika, naročito „
Hamleta“ i „Magbeta“ i „Pakla“. Takođe se dokazuje da kod Šekspira ima mnogo srednjeg veka i njegove filozofije, a Danteovi stihovi imaju pozorišni duh.
Čak je i Jung tu, jer ovo je analiza i sinteza i spajanje spojivog. A na kraju – mi. Sklopili smo korice, ali smo ostali trajno spojeni sa tekstom.
Autor:
Ana Atanasković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 51