Još jedan uspešan glumac koji se oprobao i kao pisac, Šveđanin
Jonas Karlson (1971) nagrađivan je za obe svoje umetnosti. U zbirci priča iz 2021. pokazuje sklonost ka tematskom objedinjavanju, rekli bismo i ulančavanju priča koje teku najčešće u prvom licu. Taj ispovedni, ali i otuđeni ton pripovedanja sve njegove likove svrstava u pogrešne redove, promašene živote koji se odvijaju na sporednom koloseku. Praveći tako pastiš kafkijanske atmosfere i sartrovske uzaludnosti egzistencije, junake postavlja kao gubitnike koji su pomireni sa unapred određenim ishodom.
Jedna razvedena žena traži u hodnicima svoje samoće najpre razloge da nastavi da živi a potom i zadovoljstvo slobode koja, vođena inatom, postaje sama sebi svrha. U tom oslobađajućem procesu nema radosti, ali ima olakšanja u saznanju da se životni ciklusi ponavljaju određenim redom i da pojedinac tu malo može da izmeni.
Ako postoji književna, umetnička potvrda psiholoških istraživanja koja govore o tome da najrazvijenije zemlje imaju najviši procenat anksioznih i depresivnih pojedinaca koji ne znaju šta bi sa svojim životima, onda bi to mogla biti ova proza koja čitaoca sa naših prostora ostavlja donekle i zbunjenog – pisac sedi u kafeu i pokušava da pronađe žicu kreativnosti koja negde pulsira, ali ga inercija sprečava da se konačno lati pisanja. Njegov najbolji prijatelj ubedi ga da je sve sasvim uzalud i da nema zbog čega da se trudi jer sve je predodređeno na ništavilo.
Ukoliko bismo čitali između redova, Karlson bi nam preneo duboko humane poruke o neophodnosti promene i otrežnjenja zapadne civilizacije koja je stigla do tačke zasićenja i dekadencije. Za većinu sve materijalne potrebe su zadovoljene, uređenost države postala je gotovo imperativ, prinuda građana da budu srećni. A šta ukoliko nisu, pita se autor i junake navodi na samopreispitivanje i traganje za smislom pretapajući svoje glumačko iskustvo u vajanje književnih likova.
Da ubijanje individualnosti počinje još u detinjstvu, otkrio je u priči
Ćutanje koja ima nešto od autoportreta umetnika u mladosti, sećanja na školske dane koji su već predstavljali uvođenje u red i poredak. A šta ukoliko se ne uklapamo, pita se Karlson i stavlja dva dečaka, najbolja prijatelja, na iskušenje neprilagođenosti. Za svako odstupanje razvijena društva imaju svoje dobro razrađene svilene mehanizme ubeđivanja.
Ipak, pojedinac se bori i kad u tom sistemu gubi bitku, bori se za ideal duhovne slobode. A bez nje nema ni umetnosti, ni istinske ljubavi niti pobede nad prolaznošću.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik