Laguna - Bukmarker - Ričard Flanagan: Možemo biti samo ono što sanjamo - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Ričard Flanagan: Možemo biti samo ono što sanjamo

Zašto književnost predviđa događaje bolje od nauke i u kakvoj su vezi atomska bomba bačena na Hirošimu i njegovo rođenje, otkrio nam je Ričard Flanagan, tvorac „Sedmog pitanja“, izvanrednih memoara u kojima se stapaju san, istorija, mesta i pamćenje.

Joel Saget

Ričard Flanagan, pisac rođen na Tasmaniji, u Australiji, autor „Uske staze ka dalekom severu“, za koju je dobio Bukerovu nagradu, i „Gladnih srca“, u najnovijoj knjizi „Sedmo pitanje“, neobičnoj i jedinstvenoj prozi, stopio je memoare, istoriju i fikcionalizovanu autobiografiju, koja je ujedno i rasprava o nesamerljivosti života, ali i o ljubavi i posledicama naših izbora.

U kakvu uzročno-posledičnu vezu dovodite delo „Oslobođeni svet“ H. Dž. Velsa sa svojim rođenjem?

Oduvek mi se činilo kao najčudnija ironija što postojim upravo zahvaljujući atomskoj bombi – prvo onoj koja je pala na Hirošimu, a potom i na Nagasaki u avgustu 1945. godine, što je dovelo do kapitulacije Japana. U trenutku kada je bačena bomba, moj otac je bio japanski ratni zarobljenik, robovski radnik u rudniku uglja, osamdesetak milja od Hirošime. Posle više od tri godine zatočeništva bio je teško bolestan i nije očekivao da će dočekati sledeću zimu. U svakom slučaju, saveznička invazija na Japan, planirana za novembar 1945, podrazumevala je masovno pogubljenje svih japanskih ratnih zarobljenika. Umesto toga, bomba je pala na Hirošimu, sto hiljada ljudi je poginulo, a moj otac je preživeo – i šesnaest godina kasnije, ja sam se rodio.

Počeo sam da se interesujem za atomsku bombu. Otkrio sam da je jedan roman vodio njenom nastanku, a iza te knjige krila se priča o ljubavi i odbacivanju, o jednom poljupcu i svemu što je iz njega proisteklo, dok su se posledice umnožavale čitavo jedno stoleće – počev od tog poljupca u dnevnoj sobi jednog londonskog doma 1911. godine, pa sve do ovog trenutka, dok dajem ovaj intervju, putem koji vodi od nuklearne fizike, kupatila, semafora, preko Ajnštajna, projekta Menhetn, Hirošime i živote mojih roditelja, do genocida nad domorocima Tasmanije i robovski sistem – događaje koji, po svom karakteru, nisu tako daleki od Hirošime.

I tako, napisao sam „Sedmo pitanje“ samo zato što je pre više od jednog veka jedan drugi pisac, H. G. Vels, bežeći od tog poljupca i obećanja potpune i sveobuhvatne ljubavi kojom mu je zapretila mlada Rebeka Vest, napisao „Oslobođeni svet“, u kojem je izmislio atomsku bombu – knjigu koja je, decenijama kasnije, obuzela drugi um tolikom snagom da je postala stvarnost koja je preoblikovala svet. Bez poljupca Rebeke Vest, Vels ne bi napisao roman koji je napisao – bomba ne bib ila bačena na Hirošimu, ni na Nagasaki, dvesta hiljada ljudi bi živelo, moj otac bi umro i, naravno, ja sada ne bih odgovarao na vaša pitanja.



„Poezija možda ništa ne menja“, napisao je V. H. Odn. Ali jedan roman je uništio Hirošimu – i bez Hirošime, ove reči se same brišu, a s njima i ljubav mojih roditelja, i ja. „Sedmo pitanje“ govori o odgovoru koji obični ljudi daju pred užasom jednog tako apsurdnog sveta – o jedinom odgovoru koji traje: da smisao, svrhu, ono što zovemo ljubavlju, nalazimo u životima drugih.

Ako svako od nas ima javni i privatni život, a ispod njih „kulja drugačiji svet poput nabujale reke koja bi nas mogla utopiti“, gde se krije odgovor na sedmo pitanje? Može li se odgovor uopšte naći u površinom i plitkom svetu? I treba li ga uopšte tražiti?

Gde je odgovor? Nemam pojma. Jedini zadatak romanopisca je da postavi prava pitanja.

Kakav je osećaj u Vama izazvalo saznanje da ne postoji bilo kakav dokaz o muci i stradanju zarobljenika u rudniku uglja Ohama u Japanu, i da je to mesto pretvoreno u hotel u funkciji ljubavnog gnezda?

Hotel ljubavi mi je izmamio osmeh. Kako drugačije?
Kada sam saznao da ne postoji zvaničan spomenik robovima – među kojima je bio i moj otac – osetio sam nešto što je istovremeno bilo duboko poznato i potpuno porazno: jer, pomislio sam, zar to nije upravo ono što Aboridžini svakodnevno doživljavaju u Australiji? Susret sa dobrim, pristojnim belcima koji im s osmehom na licu govore da ne postoji nikakav dokaz o više od dva veka invazije, masakra, progona i patnje. Znati – i znati ujedno da i sama stvarnost može da saučestvuje u poricanju te istine kroz laž – zar to nije definicija ludila? Ili pakla? Ili i jedno i drugo?

Šta je za Vas predstavljao susret sa stražarima i mogućim mučiteljima Vašeg oca? Šta ste zapazili u razgovoru sa njima?

Da, gde god se zlo nalazilo, u tim starcima ga nisam prepoznao. I s tim otkrovenjem, osetio sam sve breme svetskog bola. Jer niko ne može reći zašto zlo postoji. Samo da postoji.

Rekli ste da ste hteli da razumete krivicu i sram, zlo i ljubav, ali kad ste završili „Usku stazu ka delekom severu“, shvatili ste da je potpuno razumevanje nemoguće.

Rekao sam da sam, dok sam pisao knjigu, verovao da se napokon približavam nekom odgovoru na ta mučna, tragikomična pitanja. A kad sam završio, shvatio sam da ne znam baš ništa. Prozor se zatvorio, san je nestao, i ja sam ponovo bio izgubljen. Ko se uopšte seća oblaka?

Da li ste se u međuvremenu primakli bliže istini?

Ja sam pisac, ne mudrac. Smejemo se kosmosu, ubacimo zapetu i pišemo dalje, istovremeno puni nade i beznadežni, hodamo po krovu pakla, kako je to rekao Isa, dok sve vreme gledamo u cveće.

Zašto književnost može bolje od nauke da predvidi događaje i da nazre razorne mogućnosti naučnih otkrića?

Jer možemo biti samo ono što sanjamo.

Kako Vi vidite svet za sto godina? Vidite li ga?

Isto iznenađenje.

Ako zamislimo 40.000 godina, koliko traje boravak Aboridžina u Australiji, kao knjigu od isto tolikog broja stranica, Evropljani bi u priči zauzeli stranicu i po. Šta je od tog starosedelačkog, miroljubivog naroda danas ostalo?

Istorija sada datira na 65.000 godina. Ono što traje, što se nastavlja, jesu izuzetni ljudi koji, uprkos stalnoj nepravdi i ugnjetavanju, i dalje vode u Australiji u mnogim oblastima – od sporta, preko umetnosti i književnosti, do moralnog liderstva.

Budući da imate posredno veze i sa našim prostorom (Vaša supruga je Slovenka) i da verujemo da ste čitali „Crno jagnje, sivi soko“ Rebeke Vest, šta ste naučili o Jugoslaviji?

Da uvek ima još nešto da se nauči.

Ko su, pored Vas, predvodnici savremene australijske književnosti?

Pitanje za čitaoce, a ne za pisce. Sve što mogu sa sigurnošću da kažem je da nisam deo australijske književnosti, da sam uvek pisao van australijske književnosti i u suprotnosti s njom. Najistaknutije australijske novine Sydney Morning Herald odbile su da recenziraju moj prvi roman jer se nije uklapao ni u jednu prepoznatljivu školu australijske književnosti. To je bio jedan od najvećih komplimenata koje sam ikada dobio.

Da li Vam je poznato ime B. Vongar, autora srpsko-australijskog porekla, koji živi s Aboridžinima i pola veka stvara i piše o njihovom životu?

Znam za B. Vongara, ali ga nisam čitao. Njegovo delo je izašlo iz mode kako su pisci poreklom iz domorodačkih zajednica postali glavna snaga u australijskoj književnosti, pričajući svoje priče na svoj način.

Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 52


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
pisci i moda malo muško, malo žensko laguna knjige Pisci i moda: Malo muško, malo žensko
03.07.2025.
Šekspirova zemljakinja Virdžinija Vulf je romanom „Orlando“ objavila da odeća, poput perja raznih ptičica, nosi nas a ne mi nju. Ovim najlepšim ljubavnim pismom pokazala je kako se i zašto put muškarc...
više
dženi kolgan o romanu prolećna oluja kako pronaći put do ispunjenog života laguna knjige Dženi Kolgan o romanu „Prolećna oluja“: Kako pronaći put do ispunjenog života
03.07.2025.
Ponovo imamo priliku da razgovaramo sa Dženi Kolgan, autorkom bestselera Njujork Tajmsa, a ovoga puta povod je njen najnoviji roman „Prolećna oluja“, koji je nedavno stigao na police knjižara. ...
više
ričard flanagan možemo biti samo ono što sanjamo laguna knjige Ričard Flanagan: Možemo biti samo ono što sanjamo
03.07.2025.
Zašto književnost predviđa događaje bolje od nauke i u kakvoj su vezi atomska bomba bačena na Hirošimu i njegovo rođenje, otkrio nam je Ričard Flanagan, tvorac „Sedmog pitanja“, izvanrednih memoara u ...
više
kritika iz italije beogradski trio roman stvoren za film laguna knjige Kritika iz Italije: „Beogradski trio“ – roman stvoren za film
03.07.2025.
Nastao kao mogući filmski scenario, roman „Beogradski trio“ srpskog reditelja Gorana Markovića predstavlja izuzetno zanimljivu spy-story nastalu unutar političkih i ideoloških sukoba koji su obeležili...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.