Sloboda - Svjetska literatura bez cenzure

Prevedena književnost: „Sloboda“, antologija 35 priča u čast Opšte deklaracije o ljudskim pravima.

„Sloboda“ – antologija 35 kratkih priča napisanih u čast Opšte deklaracije o ljudskim pravima, objavljena je u izdanju „Lagune“ i prevodu Vanje Smoje Glavaški.

Riječ je o projektu koji je urađen u saradnji sa organizacijom Amnesty International. Tvorci ovih priča su izvrsni pisci s raznih krajeva svijeta. Imaju sasvim različita životna iskustva, ali i jednu zajedničku osobinu da su svi našli nadahnuće u ljudskim pravima. O antologiji „Sloboda“ britanski „The Guardian“ je naveo da je to „izvanredno, duhovito, snažno štivo – svjetska književnost bez cenzure“. Autori priča su: Čimamanda Ngozi Adiči, Muhamed Nasihu Ali, Gabrijela Ambrozio, Kejt Atkinson, Lijana Badr, Išmael Beah, Amit Čauduri, Helen Danmor, Arijel Dorfman, Jon Fose, Petina Gapa, Alan Garner, Huan Gojtisolo, Nadin Gordimer, Patriša Grejs, Ričard Grifits, Sjaolu Guo, Milton Hatum, Banana Jošimoto, Ektor Agvilar Kamin, Paulo Koeljo, Dejvid Konstantajn, Alison Luiz Kenedi, Olja Knežević, Marina Levicka, Hening Mankel, Jan Martel, Dejvid Mičel, Džems Mik, Rohinton Mistri, Volter Mozli, Džojs Kerol Outs, Alis Pung, Aleksis Rajt, Mahmud Said i Ali Smit. Priče su napisali neki od najistaknutijih savremenih pisaca inspirisani Opštom deklaracijom o ljudskim pravima koja znamenito počinje sa: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka.“ Većina priča napisana je posebno za ovu priliku. Svaki pisac je odabrao po jedan član Deklaracije koji mu je poslužio kao moto i nadahnuće za priču. Rezultat je izvanredna i očaravajuća zbirka misaonih, ozbiljnih, duhovitih i zabavnih kratkih proznih bravura koje nam ponekad otvaraju sasvim nove poglede na temu o ljudskim pravima.

U uvodnoj riječi, Kejt Alen, direktorka Amnesty Internationala u Velikoj Britaniji je između ostalog navela: „Između književnosti i ljudskih prava postoji snažna veza. Mnogima poznat član 19 Deklaracije kaže da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Da, svi imamo to pravo, ali isuviše ljudi ga ne uvažava. Osim toga, član 19 nesumljivo ima važnu ulogu u dugotrajnoj blagonaklonosti koju pisci i umjetnici izražavaju prema Amnesty Internationalu. Obično se piscima i umjetnicima prvima prijeti kada na vlast dođe despotska vlada. A prijeti im se zato što je moć pisane i usmene riječi ogromna: to je moć koja nam podstiče uobrazilju i omogućava nam da shvatimo da okolnosti ne moraju biti onakve kakve jesu. Moć književnosti jeste u tome što nam dopušta da se poistovjetimo sa drugima, bez obzira na to koliko su različiti na prvi pogled, te da shvatimo da smo u osnovi svi isti. Njena moć preoblikuje naša poimanja i snove i može da podstakne promjene. Zato oni koji se oglušavaju o ljudska prava strepe od pisaca i umjetnika i teže da ih ugnjetavaju“.

Ova se knjiga dotiče istine da je rijetko koji političar, kao i istoričar, imao „dovoljno vremena“ za osjećanja, za boli i nevjerice običnih ljudi, iako su za najveći dio tih njihovih patnji krivi upravo ljudi iz politike. A kada to na svoj način „primijete“ umjetnici, pisci pogotovo, a oni to obično primjećuju među prvima, onda dolazi do sukoba sa vlašću, jer vlast u tom slučaju mora da guši istinu da bi zaštitila sebe. Da bismo ovo pravilno razumjeli moramo imati na umu da se čovjek odvajkada umjetnošću borio za istinu. Da umjetnost nije ni beskorisna, a još manje moralno indiferentna. Samim tim ne može biti nezainteresovana ni za opšta društvena kretanja. Zato nijedno doba u kome je narod bio pod snažnom diktaturom nekog svog tiranina, nije čovječanstvu podarilo neko veliko remek-djelo. Ta su djela ostvarivana uvijek na nekom drugom mjestu, izvan domašaja tog tiranina. Ona su se stvarala kao nekakav eho zla toga tiranina. I što je to zlo bivalo jače, žešće, umjetničko djelo bilo je bolje, istinitije, intrigantnije. Zapravo, što je u umjetničkom djelu više istine, ono je bolje. Onog časa kada laž zamijeni istinu, toga trena to djelo prestaje biti umjetničko. (Zato je i iverak koji iskoči ispod sjekire veći, što je zamah drvosječe brutalniji.)

Zbog svega ovog knjiga „Sloboda“ ima veliki značaj na planetarnom nivou. Za naše podneblje pogotovo jer je kod većine nas još uvijek živo sjećanje na progon nekih velikih umjetnika koji je godinama trajao na ex-Yu prostoru.

Rok upotrebe pisaca miljenika vlasti

U pravom umjetničkom djelu bezuslovno mora vladati sušta istina. Bez nje nema ni umjetnosti. Zato nijedan despot, nijedan gušitelj slobode čovjeka, nije gušio samo slobodnu volju u čovjeku, a da pri tom nije nasrtao prevashodno na pisce. Ali samo i uvijek one pisce koji su bili odani istini, a ne njima. Oni drugi, pisci koji su uvijek bili miljenici vlasti, oni su bivali privilegovani i favorizovani na sve načine. Dok su druge njihove kolege često bježali u tuđinu spasavajući goli život, oni su se šepurili po svim medijima i glumili velike umjetnike. Na sreću, njihova slava je uvijek nestajala zajedno sa vlašću pod čijim skutima su uživali. Švajcarska spisateljica Ilma Rakuza je u jednom svom intervjuu rekla da su se diktatori uvijek plašili velikih pisaca. (A velikim ga je morala činiti jedino istina.)

Autor: Vujica Ognjenović

Podelite na društvenim mrežama: