Između romana „
Dete na stepenicama“ i zbirke priča „Beogradski gubitnik“ prošla je tačno decenija. Meni je to taman. Pišem isključivo onda kada mislim da imam šta da kažem. Jednom mi je Dragoslav Mihailović rekao da pišem samo kada to osetim. Ne volim savete, ali sam ga poslušao. Kada sam, 2000. godine, objavio svoj prvi roman „Zajedničko dvorište“, on je mislio da je dobio svog naslednika. Imam još živih svedoka za tu tvrdnju i to mi je najveći kompliment kao piscu. Mislim da sam ga razočarao. Ali dobro… Nisam želeo da se eksponiram kao pisac i da se ložim da to jesam. U neku ruku jesam, u neku nogu nisam. I to je to, to je uvod i to je objašnjenje gde sam bio nestao u protekloj deceniji. Sklonio sam se u svoj mikrokosmos. Sakrio sam se u sebe. Prosto. Čitao sam knjige, slušao pank i klasiku i gledao
Liverpul. I niko to nije primetio. Što je odlično. Svi su me zaboravili. To mi je i bila želja. Ćutao sam. Nisam pisao ništa osim dnevnika, koji pišem skoro svaki dan i to više od četrdeset godina. I to će ostati mojoj Ćerki kada me jednom ne bude bilo. Dakle, deset godina tišine i samoće. Prijalo mi je. Uvek mi prijaju tišina i samoća.
A onda mi je, prošle godine,
iz iznutra, iz duše, izletelo ovo što je danas među koricama – „Beogradski gubitnik“. Skraćenica mu je kao i registarska oznaka ovog grada. Sve to ima neku simboliku. A šta čitaoci mogu da očekuju od „Beogradskog gubitnika“? Svašta, ako su dobronamerni, i ništa, ako su zlonamerni. Takva su vremena danas. Društvo je podeljeno na ljude s dobrim namerama, u manjini su, i na
osobe sa zlim namerama. Utisak mi je da je ovih drugih više. Napisao sam zbirku priča o ljudima koji žive u glavnom gradu Srbije i za koje niko u prestonici – ne zna. Napisao sam knjigu o neprimetnim ljudima. Onim najobičnijim, za koje je čula samo rodbina i pokoji komšija. Želeo sam da i takvi budu junaci literature. Ne mora se uvek i stalno pisati o herojima, bogatašima, popularnima. I drugi zaslužuju pažnju. A ovi maloprepomenuti imaju pažnju kompletnog prostačkog društva. I ne skidaju se s TV ekrana i portala i pokojne štampe. Od najobičnijih ljudi sam napravio junake, literarne junake, i svi do jednog su autentični, ništa nisam izmislio, samo sam ih literarno doterao. Kao što rade i svi drugi pisci.
Junaci zbirke „Beogradski gubitnik“ stvarno postoje ili su postojali. Hteo sam da i oni uđu u večnost. Zvuči pretenciozno, ali daleko su pretenciozniji ovi javni prostaci. O tome da ne govorim, to se vidi. Nažalost. Nekada, dok sam po beogradskoj štampi pisao reportaže, ubacio sam u razne tiražne i najtiražnije novine bukvalno sve marginalce ovog grada. Nema toga danas na internetu, tih priča o prosjacima, klošarima, skejterima i sličnim urbanim
savršenim marginalcima, jer sam se time bavio u davno prošlo vreme. I znam da je bilo i čitano i zanimljivo. Mislim i da će priče iz „Beogradskog gubitnika“ biti zanimljive, jer su pune (beo)gradskog života. Ima tu i komedije, i drame, i tuge, i smrti, i bola, kao što je ima i na beogradskim ulicama. Eto, nema kod mene tajni, to je to. Tako sam napisao knjigu.
Setio sam se ljudi kojih se niko ne bi setio ni za tri života, niti bi ih primetio kada pored njih prođu na ulici. Sad su u knjizi, kao pravi literarni junaci: i portir, i auto-mehaničar, i konobar, i šnajderka, i taksista, i frizerka i... Naše neprimetne komšije u ovom dvomilionskom, prljavom haosu. Nikada BEOgrad, za ovih mojih pedeset pet godina provedenih u njemu, nije bio ovoliko prljav. To nisam napisao. To nije literatura, to je realnost.
Poštovani čitaoci, od „Beogradskog gubitnika“ možete da očekujete pobedu. Od njegovih junaka ne možete, oni ne žele da pobeđuju, nije im to usađeno u DNK, ili u šta već. Moj favorit u ovoj zbirci je priča o Dragiši Trbuhozborcu iz Zemuna. On je u stvarnom životu odavno već mrtav, ali u literaturi sam želeo da živi. Jer je duhovit. Fale nam takvi ljudi. Fali nam i Saško sa Liona, nadam se da se nije ubio.
Autor:
Branislav Bjelica
Izvor: časopis Bukmarker, br. 51
Foto: Nemanja Nikolić