Po čemu je ova knjiga jedinstvena u srpskoj književnosti i kako je ovaj narod promenio njegov pogled na svet, otkriva nam Viktor Lazić u novom putopisnom delu „Dobre duše Sudana“.
Prešao sam osam hiljada kilometara od krajnjeg severa do krajnjeg juga Sudana i zavoleo sudansku pustinju i te ponosne, hrabre i čestite ljude koji su me naučili šta znači gostoprimstvo. Četiri i po hiljade godina burne prošlosti o kojima svet malo zna približili su mi dobrodušni Sudanci, koji u mojoj duši i danas svetle kao zvezde nad širokom beskrajnom pustinjom. U Sudanu sam se našao slučajno, tako što sam u Egiptu saznao da mogu lako da obezbedim vizu. Nisam planirao da o ovoj zemlji pišem, ali sam tokom putovanja sakupio izvanredan materijal, koji će mi kasnije mnogo značiti. Ova knjiga je nastala u dahu, na početku građanskog rata 2024. godine, koji je raselio većinu Sudanaca, kao zahvalnost ljudima koje sam tamo sreo i koje smatram najboljim ljudima na planeti, ali i kao odraz divljenja kulturnom blagu kojem nema premca.
Za knjigu postoje dva krivca. Jedan je urednik RTS-a Zoran Stanojević, a drugi je Ahmed Mouti, počasni konzul Srbije u Kartumu. Zoran Stanojević me je ohrabrio da o svojim iskustvima pišem i te tekstove objavljivao na sajtu RTS-a. Kada sam započeo sa pisanjem prvog teksta, zaustavljanja više nije bilo. Četiri meseca sam radio na knjizi skoro bez predaha. Svaki drugi posao, svaki drugi sastanak, čak i poziv prijatelja, pa i umor, činili su mi se kao bespotrebno ometanje. Kada bih izašao da obavim neke poslove, jedva bih čekao da se vratim za pisaći sto – čekali su me moji dobri Sudanci, čekalo me je bogatstvo koje sam stekao na tom putovanju, i dužnost da ga podelim u ovom teškom trenutku, da dodam malo pravde na sveopštu nepravdu koja je snašla ovaj narod.
Mog prijatelja Ahmeda Moutija, mog sudanskog domaćina, zatekao sam u Beogradu, u trenutku kada je saznao da su mu kuću opljačkali i uništili u ratnim događanjima. Njegovo poznavanje Sudana, veza sa Srbijom, odakle mu je majka, njegov srpski karakter, pomoć koju mi je nesebično pružio tokom boravka, učinili su ga glavnim junakom mog dela. Sudanci koji su mi pripovedali sve što sam zapisao, sa kojima sam ispijao čajeve, noćio pod zvezdama, koji su me vodili po drevnim iskopinama, svakodnevno mi pomagali, sada su gladni ili raseljeni. Malo je ko ostao čitav, onako kako sam ga ja zatekao. Zato je ova knjiga spomenik jednom srećnijem Sudanu, podignut s usrdnom nadom da će nastupiti bolje sutra za Sudance. Nijedna tragedija u današnjem svetu – od ukrajinske do palestinske, nije u toj meri tragična kao sudanska, a o tome se najmanje zna i najmanje govori.
Zemlja u kojoj je pre rata živelo 45 miliona ljudi je uništena u celosti. Oko dvadeset i pet miliona ljudi nema ni koru hleba dnevno, najmanje deset miliona izbeglica je napustilo svoja ognjišta tragajući za korom hleba u belom svetu. Više od tri miliona dece je neuhranjeno – to je više nego celo stanovništvo Gaze.
Kada god bi me pljačkali po svetu, to bi pravdali oskudicom. Bilo da mi uzmu svega nekoliko centi ili zahvate do dna mog džepa, izgovori su uvek slični. Nikada nisam pristajao na to da je veza između siromaštva i lopovluka logična, štaviše, mislim da većina prevaranata nije gladna. Ali ono što sam doživeo u Sudanu zauvek je promenilo moj pogled na svet – sada više nisam sumnjao, već sam sa izvesnošću znao da siromaštvo ne mora da znači pad u greh. Nigde na svetu nisam video narod koji manje ima, kojem burna istorija, ali i teški pustinjski uslovi ne daju mira – pa ipak, nijedan čovek nije posegao za mojim džepom. Iznenadila me je činjenica da nikada na srpskom jeziku nije objavljena putopisna knjiga o Sudanu – zemlji dvadeset i jedan put većoj od Srbije. Sudan je tokom srednjeg veka bio jedna od najvećih pravoslavnih država sveta. Danas postoji zajednica Sudanaca toliko vezanih za Srbiju da se sa pravom nazivaju srpski Sudanci.
Sudan je zemlja sa najviše piramida na svetu i sa četiri hiljade godina neprekinute bogate istorije. O njima bi moralo da se predaje u školama, o njima bi trebalo ceo svet da zna – ne samo o njihovoj tragediji već o izuzetno bogatoj istoriji i kulturi. Moja knjiga je pokušaj da se ta nepravda kolektivnog nepoznavanja jedne od najznačajnijih kultura u istoriji civilizacije barem malo ublaži.
Autor:
Viktor Lazić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 50