Sa znamenitim piscem i pesnikom
Tonom Telehenom, autorom knjige priča za decu „
A kuda idemo?“, razgovarali smo o tome koji su romani obogatili njegovo detinjstvo i zašto je važno biti radoznao.
Ton Telehen, jedan je od najznačajnijih savremenih književnika za decu, svojim nezaboravnim pričama o životinjama „A kuda idemo?“ navodi mlade čitaoce da se ozbiljno zapitaju, duboko razmisle i iskreno nasmeju! A čim otvore stranice ove knjige izuzetno zanimljivog sadržaja, koju mogu čitati i odrasli, otkriće i zašto ovog autora nazivaju i holandskim
Sent Egziperijem!
U Vašoj knjizi „A kuda idemo?“ u šumi se dešavaju sve zgode i nezgode Vaših junaka. Upoznajemo raspevanog ježa, slona koji voli da se penje na grane i sa kojih uvek padne, vevericu, cvrčka, mrava, nosoroga i nilskog konja kako plešu. Svi su vrlo neobični i Vaši junaci često postavljaju pitanja koja su neobična u svojoj složenoj jednostavnosti. Zašto je važno biti zapitan i radoznao?
To čini život zanimljivijim i punim iznenađenja.
U Vašoj priči Zid veverica i mrav šetaju po beskrajnom prostranstvu, sve dok ne naiđu na prepreku. Svako od njih se prema njoj odnosi na drugačiji način. Da li su prepreke na koje nailazimo u stvari prilike? Ako je svet beskonačan dok hodamo, a mali dok sedimo, zašto češće biramo da se zadovoljimo onim što nam je blisko i dostupno, a ne ustanemo i zakoračimo u nepoznato?
Zid je verovatno Smrt, o tome sam razmišljao tek kad sam ga pročitao dan nakon što sam to napisao. Meni je nemoguće da vidim, čujem, omirišem ili osetim bilo šta nakon smrti. Nikada ne pišem priče sa porukom, dubljim značenjem ili slično. Samo pomislim: „Hajde da danas pišem o putovanju mrava i veverice...“ i počnem da pišem, manje-više bez razmišljanja, nemajući pojma šta će završiti na papiru. Pišem olovkom na papir, računar koristim samo za gotove priče.
Učite nas kroz priče da ne budemo nešto što nismo, da ne sumnjamo u sebe, već da nađemo nekoga ko će verovati u nas. Kako se to postiže?
Ne želim ništa da podučavam. Ako to i radim, nije mi to namera. Mogu da posmatram životinje u svojoj mašti i zapišem šta rade, govore, misle, dok one nikada nisu svesne mog prisustva.
Kada bi rat bio životinja, kako biste je zamislili i opisali? A mir? Kako da pobedi životinja kojoj smo dali ime mir?
Rat je veliki i ružan. Mir je lagan, živahan, mir je brži od rata, on pobeđuje na kraju (ali često mislim i suprotno).
Kada bi predmeti progovorili, kao u Vašoj priči Stvari u sobi, šta mislite da bi rekli? Sigurno bi imali mnogo toga zanimljivog da nam kažu?
Predmeti ne govore. Ako nešto kažu, to je slučajno.
Koje ste knjige kao dete voleli da čitate? Da li se i danas vraćate knjigama za decu? Koje knjige svako dete treba da pročita?
Holandske dečje knjige i moje dve omiljene, obe na engleskom: „Vrbe“ Aldžernona Blekvuda i „Vini Pu“ A. A. Milna. Nadam se da će deca uživati u njima onoliko koliko sam i ja.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 52