Vedrana Rudan: Živela smrt ako joj je alternativa život po pravilima kukavica

U srpske knjižare nedavno je stigao “Muškarac u grlu” (u izdanju Lagune), novi roman Vedrane Rudan i, sasvim očekivano, u samo par sedmica ova je spisateljica nanovo potvrdila svoj status neprikosnovenog hit-pisca na ovim prostorima. Kako su, između ostalog, naravno, odrešitost i politička nekorektnost davnih dana potvrđeni kvaliteti ove autorke, razgovor koji sledi naprosto se prirodno morao dotaći i tih i još ponekih za njeno viđenje književnosti i njenu javnu pojavu važnih pitanja.


 
Osećate li se dodatno kao superstar usled gotovo pa opšte aklamacije nakon skorašnjeg u Ćirilici i ostalih javnih istupa ovde?

Pretpostavljam da se čovjek osjeća kao superstar kad je mlad i kad mu uspjeh tresne u glavu preko noći. Doduše iza svakog uspjeha stoji, naučni podatak, najmanje 10.000 radnih sati. Svi ostali „uspjesi“ traju godinu dana, ako se pred tv kamerama kresneš sa Markom ili Marijom u nekom Velikom bratu. Ja se ne mogu osjećati kao superstar jer nisam star. Žena sam koja piše pedeset godina, malo sam i rekla. Iza mene stoji rad, rad, rad i samo rad. Ćirilica u mom životu sigurno baš ništa nije promijenila. U njoj sam samo ponovila svoje prastare teze koje godinama ponavljam u gluhe uši. Naravno da mi je drago kad mi u Srbiji prilaze ljudi presretni što su u Ćirilici čuli ono što, nažalost i na sramotu, nigdje ne mogu ni čitati ni gledati. Ali meni na istu temu padaju oko vrata i građani i građanke moje zemlje. U Rijeci su plačući od mene tražili da se s njima fotografiram hrvatski bračni par iz Melburna koji na ovim prostorima ne živi desetljećima. I oni su gledali Ćirilicu. Moja me „slava“ rastužuje. Zašto sam j e d i n a na ovim prostorima koja je ikad nešto rekla o osiromašenom uranu? I vi Srbi i mi Hrvati bijedne smo kukavice koje nikad svoje pokvarene gospodare koji su nas prodali za šaku dolara nismo upitali za junačko zdravlje. U tom kontekstu pretužno je da se može postati „superstar“ ako govoriš strašnu istinu o kojoj svi šute.
 
U Muškarcu u grlu nanovo se u potpunosti vraćate muško-ženskim odnosima i njihovom suštinskom tragizmu. Ima li pomoći osim te opšte slobode, slobode za sve, koja se uglavnom pokazuje kao eluzivna varka? Hoće li sloboda i zbilja umeti da peva kao što su sužnji pevali o njom, da pomenemo čuvene stihove?
 
Muškarac u grlu je, navodno, moja najbolja knjiga. Nisam kritičarka i ne mogu biti objektivna, mogu samo reći da se meni jako sviđa jer sam u njoj, uglavnom, pisala o odnosima između muškarca i žene. Po meni, jedina prava ljudska tema, neka se ne naljute gejevi i lezbijke, ni njihovi se odnosi bitno ne razlikuju od onih „normalnih“, koliko znam, vidim i čujem. Pisati o najbanalnijoj temi na svijetu, govorim o ljubavi, tako da te ceo svet razume veliki je izazov za svakog pisca. Sudeći po ogromnoj čitanosti u Srbiji, u Hrvatskoj nitko ne čita, došla sam do srca ljudi rastrganih između ljubavi, mržnje i nemoći. Nažalost, u ljubavi nema slobode. Kad voliš si rob, kad ne voliš si slobodan. I tako svi mi proživimo život između patnje i slobode. Zanimljivo je da nas u ljubavi sloboda najmanje zanima. Želimo biti robovi, robovi, robovi. Ja prva. Jebeš slobodu. Živjelo klecanje koljena!
 
Koja je cena sloboda, u i pisanju i u življenju po vlastitom nahođenju?
 
O g r o m n a. Kad živiš baš onako kako to ti hoćeš imaš sve i svakoga protiv sebe zato jer ogromna većina ljudi nema hrabrosti uzeti svoj život u svoje ruke. Neka pate djeca, neka pate roditelji, neka pati bivši partner, neka susjedi crknu od ljubomore, neka ti dobronamjerni prijatelji kažu, hej, za tebe je prošla baba s kolačima. Baš te briga. Sve ti to odjebeš i odeš s njim ili s njom u nepoznato ali neodoljivo. Platiš, uvijek platiš ogromnu cijenu ali sve što mnogo vrijedi mnogo košta. Živjela smrt ako joj je alternativa život po pravilima kukavica.
 
Umeju li ljudi, umete li vi zbilja da uživate u toj dodatno izborenoj slobodi?
 
Ja u svojoj slobodi zaista uživam. Platila sam je na mnogo načina. Gubila poslove, ostala na cesti, nezaposleni muž i ja, sami sa troje djece bez krova nad glavom. Radili smo,radimo i danas svakoga dana u tjednu barem sedam sati ja, on dvanaest, samo da ne bismo morali okolo pušiti spodobama koje nam se gade. Mislim da smo se, nas dvoje, ne birajući poslove kojima smo se bavili otkako smo oboje izgubili posao, prvi u Hrvatskoj, on kao tužilac, ja kao urednica na Hrvatskom radiju, izborili za ličnu slobodu. Sačuvali smo samopoštovanje u zemlji u kojoj se običan puk bespogovorno klanja razbojnicima, ubojicama, odvratnim popovima i korumpiranim političarima.
 
Muškarac u grlu počiva na višeglasju i tom opštem osećaju razmimoilaženja – muškarci bi seks, žene bi da uživaju u prazničnom obroku, muškarci bi levo li desno, a žene pravo, neki bi dalje sami a drugi skupa….., koja bi im onda bila zdravorazumska tačka spoja?
 
Ljubav. Ili je ima ili je nema. Ne postoje „muškarci“ i ne postoje „žene“. Postoje individue. Žena nije „žene“ kao što ni muškarac nije „muškarci“. Svatko od nas od života očekuje ono što nitko drugi ne očekuje. Treba naći partnera koji će te toliko voljeti da će njemu tvoje želje biti najbitnije na svijetu a tebi njegove. Zaista vjerujem u ljubav i ne mislim da ju je teško definirati. Ona se osjeti i osjeća. Kad nestane treba se maknuti i krenuti u lov na iduću. Ne znam, meni život bez ljubavi nema ama baš nikakvog smisla. Kad nisam bila zaljubljena čak mi ni čokolada nije prijala. Krasan je osjećaj kad te dan ubije na sve moguće načine a uvečer znaš da postoji ruka koja će uzeti tvoju i onda će sve tvoje muke izgledati rješive.
 
U ovom romanu pominjete Krležu, Nazora i Kovačića, te kako videite svoje meste u hrvatskoj književnosti i da li se uopšte vidite i sagledavate u takvom kontekstu?
 
Zvučat će prepotentno ali Hrvatska je premala za mene. Maštati o tome da ću jednom, najvjerojatnije nakon smrti, nešto značiti u hrvatskoj književnosti čini mi se preglupim. Po meni, ne postoje veliki lokalni pisci u današnjem globalnom svijetu. Ili si velik, bez obzira koliko je jezik na kome pišeš mali, ili te nema. Imam istančan ukus, čitam čitav život. Ako ikad jednom budem nešto značila, po mojim kriterijima, moram biti svjetska ženska. Sve ispod toga me ne zanima. Prevođena sam na mnoge jezike, Uho, grlo, nož će krajem godine igrati u Londonu, u Americi mi ove godine izlaze dvije knjige, knjiga mi je nedavno izašla u Poljskoj, uskoro će u Italiji, u Srbiji naslovnica Muškarca u grlu visi na svakoj fasadi…Ako to nije put prema svjetskom vrhu ne znam što jest. Moje hrvatske „kolege“ nisu mi do koljena.
 
Razmišljate li dok pišete o efektu šoka i šta bi to danas uopšte moglo da bude šokantno, kako u književnosti, tako i na širem, društvenom planu?
 
Šok je istina. Šok je pisati istinu o „malim ljudima“. Šok u književnosti je uvijek kad se uspiješ približiti životu ili kad njega uspiješ približiti čitateljima. Naravno da u opisu ne smiješ kopirati život, jer će onda knjiga djelovati nevjerojatno. Kako opisati život a ne pretjerati veliki je izazov. Meni jedini pravi.
 
Za kraj, kako junakinja Muškarca u grlu želi da reprizira Idu Pavlikovskog, šta to vi (ovih dana ili inače) od filmova volite da gledate, a šta da čitate?
 
Fantea mogu čitati svaki dan ispočetka. Moj najdraži pisac. Koji me se film dojmio u posljednje vrijeme? Ida, definitivno. Zato sam ga uvalila u moju knjigu. Ida mi je otkrila da život ima smisla samo onda kad ga živiš onako kako ti to hoćeš.
 
Autor: Zoran Janković
Izvor: citymagazine.rs