Povodom romana „
Sigurna kuća“, koji govori o ženi koja je u samoodbrani ubila muža, koji ju je godinama psihički i fizički zlostavljao, razgovarali smo s autorkom
Marinom Vujčić.
Foto: Siniša Sunara
Kažu da je neverovatno koliko ste u ovom romanu ušli pod kožu žene žrtve, koja je ubila svog zlostavljača, koliko ste je shvatili, razumeli i prepoznali. Koliko je pripreme prethodilo nastanku ovog romana i po čemu pamtite rad na njemu?
Puno pripreme i istraživanja je prethodilo nastanku ovog romana. Prvo prije pisanja, a onda i dok sam ga pisala, jer sam se stalno suočavala s novim nepoznanicama. Odlazila sam u više navrata u žensku kaznionicu, obavila mnoge razgovore s odvjetnicima, socijalnim radnicama, istraživala postupanja policije, sudskih vještaka i zatvorski sustav, proučavala zakone i protokole o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji… ali najviše mi je vremena trebalo da upoznam psihologiju žrtve, da shvatim metode manipulacije kojima je nasilnik zadržava. Pročitala sam i preslušala na stotine ispovijesti zlostavljanih žena i tako polako ulazila u njihovu kožu. Po tome ću najviše pamtiti rad na ovom romanu – po osjećaju mučnine koji me je obuzimao dok mi je postajalo sve jasnije kakav pakao proživljavaju žene zatočene u nasilnim vezama i brakovima.
Pruža li nam Vaš roman odgovor na pitanje šta je, odnosno gde se zaista nalazi sigurna kuća za žene žrtve zlostavljanja?
Ako ovaj roman pruža neki odgovor na to pitanje, onda je to onaj da sigurne kuće nema ni u okruženju ni u društvu u kojem živimo. Kao što smo i u mnogim problemima s kojima se moramo nositi u ravnodušnom sustavu prepušteni sami sebi, tako je i sigurna kuća na koncu naš zadatak. Ako se sami educiramo, ako naučimo prepoznavati znakove upozorenja u vezi, ako se povjerimo nekome tko će stati na našu stranu i pomoći nam da se zauzmemo za sebe, ako imamo svoju mrežu ljudi koji će nam biti podrška, imamo svoju sigurnu kuću. Društveni sustav zaštite je spor, inertan, neučinkovit i potkapacitiran do mjere da nam može ugroziti život umjesto da nam ga spasi.
Kako vidite ulogu umetnosti u rešavanju važnih društvenih problema, kao što je ovaj o kome pišete?
Ne mogu reći da vjerujem da umjetnost može riješiti društvene probleme, ali vjerujem u to da na njih treba upozoravati i da je svaki glas koji o njima progovara, koliko god bio tih, važan. U svom pisanju dugo sam izbjegavala takve teme, doživljavala sam književnost kao neku vrstu vlastitog slobodnog teritorija, na koji ružne stvari ne dopiru. Onda su me društveno važne teme počele proganjati, počela sam osjećati odgovornost da o njima pišem. Ovaj roman sigurno neće promijeniti sustav zaštite žrtava obiteljskog nasilja u društvu, ali ako jednoj osobi pomogne da shvati da je u nasilnoj vezi, ili neku osobu koja to nije iskusila spriječi da ispod teksta o femicidu napiše komentar „Baš je znala izabrati“, ili „Zašto ga nije ostavila“, vrijedilo je truda.
Autor: Maja Šarić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 41