Enes Halilović u svom novom romanu pod nazivom „
Bekos“ donosi nam jedno zanimljivo troglasje, odnosno sve predstavlja kroz tri naratora. Mi, kao čitaoci, odmah ulazimo u ulogu onih kojima su namenjeni audio-zapisi, ovde prikazani u pisanoj formi, a koji zapravo na kraju dolaze do samog autora romana.
Ne brinite, nije u pitanju neki metanarativ koji meša stvarnost i fikciju i previše uključuje samog pisca, već samo zanimljiv mali trik usled koga sve deluje stvarnije.
Svestan izbor da se deo radnje smesti na Pešter, odnosno da sve nekako potekne s tog mesta, služi da osnova dešavanja bude mesto sa specifičnom klimom, verovanjima i naravima. To nam je neophodno kako bismo razumeli mesto sa koga dolaze likovi, dešavanja koja su ih oblikovala tokom odrastanja i prelomnih trenutaka, kao i posledično preklapanje njihovih uglavnom ne baš najsrećnijih sudbina.
Prvi se obraća psihijatar Piloreta, koji svom drugu i kolegi Martinu opisuje povratak na Pešter zbog sahrane oca i ponovni susret sa brojnim prijateljima, a nekadašnjim sugrađanima. Već iz ovih pedesetak stranica Halilović nam pokazuje da „Bekos“ nije vedra hronika, ali da se i u teškim događajima može pronaći nešto optimizma i, ponekad, crnog humora.
Naraciju od njega preuzima Lemez, još jedan od onih koji nije sve vreme ostao na Pešteru i koji je imao buran život sa raznim avanturama, uglavnom van zakona. Ovaj lik koristi se kao osnova za ulazak u najdublje srži kriminala na Balkanu, a ujedno i kao neko koga putevi vode na razne krajeve sveta. Blaga statičnost iz prvog glasa ovde se menja dinamikom kojoj se ne može predvideti kraj i koja zauzima oko pola romana.
Takođe, ovde moramo da „trpimo“ nekog ko u osnovi nije baš dobar čovek i ko se bavi raznim mutnim radnjama samo kako bi sebi poboljšao život. Ono u čemu Halilović briljira je način na koji nam predstavlja njegovu priču jer, uprkos nekim teškim scenama, ova knjiga nije teška za čitanje, već naprotiv. U ovom delu imamo i nekoliko referenci na stvarne događaje iz kriminalnog sveta bivše Jugoslavije, uz postavljanje zanimljivih nedokazivih pretpostavki.
Na kraju, glas doktora Martina služi da zaokruži deo priče započet u prvom i razne delove započete u drugom delu, uz brojne nove informacije o dešavanjima na Pešteru. Iako je najkraći, ovaj deo ima možda i najviše teških i mučnih epiloga, koji služe da sve prethodno pomenute likove rastave na delove i donesu im surovu karmu.
Istina, neki su dobili i mnogo veće kazne nego što zaslužuju, zbog čega „Bekos“ ipak ne prašta ništa svojim likovima, pa čak ni puko postojanje. Ali čitaoce pak nagrađuje jednim vrlo zrelim i
kompleksnim uvidom u to šta sve nekog može da definiše odmalena i koje odluke mogu da mu odrede dalju sudbinu.
Autor: Filip Milosavljević
Izvor:
citymagazine.danas.rs