Domeniko Starnone je dobar pisac, na svakom nivou: od građenja priče do građenja likova, monologa, dijaloga i stila. On ne pravi pomena vredne greške. Priznajem da sam u prvi mah imala predrasude u vezi sa knjigom „Šala“, proistekle iz mišljenja da autor piše po šablonu, jer su mu romani uvek sličnog obima i na (činilo mi se) slične teme, sa naslovima od jedne reči, a onda sam je na nagovor prijatelja pročitala i shvatila da uopšte nisam bila u pravu.
„
Šala“ prati nekoliko likova, koji su, svaki na svoj način, sebični – ćerka nameće ocu obavezu čuvanja deteta, bez većeg obzira prema njegovim godinama, zdravlju, nedavnim zdravstvenim problemima, pa, na koncu, i prema njegovoj spremnosti i volji da se unukom bavi; zet, koji se rastače u ljubomori i pretače je u zlovolju i zvocanje; deda, koji je od svojih ilustracija napravio lajtmotiv svog života i oko sebe i sopstvene inspiracije podigao nevidljivi socijalno-emotivni zid; i, na kraju, unuk Mario, čija je samoživost isključivo fiziološka i u korelaciji sa uzrastom.
Deda (Danijele Malariko) i unuk su centralne figure romana, oni su ogledalo u kome su odrazi prošlosti i budućnosti. Između njih dvojice postoji jaz koji pokazuje da za bliskost između dva bića nije dovoljna samo puka krvna veza već su potrebni blizina, posvećenost, ruka u ruci, zajedničke suze i zajednički smeh. Danijele nije čovek bez emocija, on svoju ćerku bezrezervno voli, o svojoj pokojnoj ženi sa ljubavlju i žaljenjem govori, ali unuka jednostavno slabo poznaje.
No u nekoliko dana koliko će ga paziti, Danijele upoznaje Marija, ali spoznaje i sebe samog među zidovima kuće u kojoj plivaju sene prošlosti, koje ga u sećanjima vraćaju u dečje cipele, u prve skice, u mladost obojenu odbojnošću prema ocu i zrelost obeleženu arogancijom i samovoljom. Preispitivanje sebe, sopstvenog talenta i sopstvene veličine, sekvence prošlosti kroz koje Starnone prikazuje tipičan Napulj i njegove tipične stanovnike, jedan vid aneksa, ili dnevnika sa pridodatim ilustracijama koji čini poslednji deo romana, sve to daje ovoj priči na slojevitosti.
Starnone je pisac koji stvara likove od krvi i mesa, i ne želi nužno da se oni dopadnu čitaocu. U jednom sasvim običnom danu jedne sasvim obične porodice smenjuju se i osmesi, i zagrljaji, i stisnuti zubi, i grešne misli. Ovi likovi obelodanjuju svoje grešne misli i komuniciraju bez cifranja, šminkanja i prenemaganja.
Piše: Ana Lazarević
Izvor:
Delfi Kutak