Posle nekoliko zbirki priča i eseja književnica
Ana Atanasković objavila je u izdanju Lagune svoj peti roman „
Zmajeva žena“. Reč je o romansiranoj biografiji Jelene Gatiluzio, žene despota Stefana Lazarevića. Za Kurir otkriva koliko u ovom delu ima istorijske istine, a koliko fikcije i šta novo sprema za Sajam knjiga.
Posle čitanja „Zmajeve žene“ imamo veoma pozitivne utiske. Kako ste uopšte došli na ideju da napišete priču o Jeleni Gatiluzio?
Ovog puta je okidač bila ljubav prema čoveku koji mi je najbliži. Htela sam da osobi koju volim pokažem Manasiju, despotovu zadužbinu, jer je često pričao o Stefanu Lazareviću. Na povratku iz manastira, na tački auto-puta u ravni s mestom gde je despot Stefan umro, pomislila sam – nošena informacijom sa interneta da je sin kneza Lazara imao „težak karakter“ – kako li je bilo njegovoj ženi i shvatila da ne znam ništa o njoj! Od tog trenutka je krenulo višegodišnje istraživanje, a sve što sam htela da kažem idealno se uklopilo u priču u njenom životu.
Koliko je u priči o despotu i njegovoj ženi istorijske istine, a koliko fikcije?
Lik despota Stefana je istorijski sasvim ispoštovan, a pošto o Jeleni Gatiluzio nema podataka posle njihove veridbe, izmaštala sam kako bi mogla da živi i opstane jedna mlada devojka pored čoveka tako kompleksnog karaktera i dostignuća – bio je jedan od najboljih vitezova Evrope, ratnik, državnik, diplomata, surov ponekad, ali i veliki pesnik.
Koliko su legenda i mit važni za ovaj roman i Vaše ostale romane?
U „Zmajevoj ženi“ se mit i legenda mešaju s tekstom u znatnoj meri. Jelena je sa ostrva gde je sahranjena Orfejeva glava i na kom je pesme pisala Sapfo, za despota Stefana se još za njegovog života pričalo da je sin kneginje Milice i Zmaja od Jastrepca. Takođe, on je bio prvi u viteškom Redu zmaja, tako da su se arhetipske storije savršeno uklopile u narativ.
Pisali ste o mnogim ženama (kraljici Dragi Obrenović, Jeleni Anžujskoj, Ketrin Džonson, Davorjanki Paunović i sada Jeleni Gatiluzio). Postoji li zajednička nit koja ih povezuje?
Odlično je što ste naveli ispravno prezime kraljice Drage – Obrenović. Ona je bila udata za srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, ali joj se nikako nije moglo oprostiti što je imala i prethodnog muža. Mašin je, nažalost, ostalo i do danas. Želim tu nepravdu da izbrišem baš zbog zajedničke niti koja je povezuje sa svim navedenim ženama o kojima sam pisala – sve su bile jake, hrabre, samosvesne i nisu se libile da budu ono što jesu. Ketrin Džonson je volela Teslu, i to mu davala do znanja. Jelena Anžujska je bila prva žena koja je sagradila svoju zadužbinu, manastir Gradac, i vladala je delom teritorije. Davorjanka Paunović je prosvećivala žene u selima oko Požarevca i spavala na travi tokom Drugog svetskog rata. Jelena Gatiluzio je donela sunce grčkog ostrva i piratsku italijansku krv u život despota Stefana Lazarevića i morala je da izdrži usud nemanja poroda.
Zašto ste se opredelili za pisanje istorijskih romana i kako se oni percipiraju u našoj književnoj stvarnosti, naročito kad ih piše žena?
Skoro svi najbolji romani u našoj književnosti su istorijski. Prošlost nikad ne prolazi, opstaje paralelno sa sadašnjošću, u istom trenutku, a ja volim da pišem o načinu na koji su svoj život proživeli oni na koje možemo da se ugledamo. Biografije mi daju uvid u nečiji zaokružen život i onda mogu da dodajem svoje uvide i emocije.
Nažalost, na istorijski roman se ovde i dalje gleda s nipodaštavanjem. Čak sam čula od jedne književnice da je neko iz žirija za Ninovu nagradu rekao da se istorijski romani neće uzimati u obzir. Ne znam koliko je to tačno, ali je vrlo verovatno, jer vidim kako neki krugovi daju sebi za pravo da odrede šta je kvalitetno, a šta ne. A istorijski roman je suština. Dodajmo tome da istorijski roman piše žena, a ta oblast je doskoro bila „rezervisana“ za muškarce, može se doći do mnogih zidova i predrasuda, što mogu lično da posvedočim. Ali čitaoci su jedino pravo merilo.
Spremate li nešto novo?
Da, očekujem u septembru novu knjigu u Laguni. Biće to roman u pričama o deset gradova Srbije, izabranih po jednom specifičnom ključu. Biće to spoj autofikcije, istorije i dogodovština. Ljubavno pismo našoj zemlji.
Često pišete i o Beogradu. Da li je ta tema već iscrpljena ili se još uvek o našem glavnom gradu može reći nešto novo?
Da, imam dve zbirke priča-eseja o Beogradu. Jedna se čak zove „Beograd je ljubav“, jer tako zaista osećam. Pišem i eseje o beogradskim ulicama u Politikinom Kulturnom dodatku i mislim da tema nije iscrpena jer uvek ima nečeg novog – osluškujem ulice i prenosim, između ostalog, i ono što se sada zbiva u njima.
Izvor: kurir.rs