Dinamična smena tokova radnje, dominantno dijaloške forme, kao i znalačko korišćenje komičnih elemenata, svrstava roman „
Hamlet u Paviljonu br. 6“
Gorana Markovića u one koji se čitaju i gledaju u jednom dahu.
Najnoviji roman Gorana Markovića „Hamlet u Paviljonu br. 6“ objavljen je u izdanju izdavačke kuće Laguna. Za razliku od „
Beogradskog trija“ i „
Zavoda“, prethodnih romana u kojima Marković uzima za likove poznate ličnosti i kreira njihove fiktivne odnose na osnovu (izmišljenih) dokumenata i dnevnika, te se poigrava odnosom istine i fikcije tako da
izmišljotine postaju
verodostojno svedočanstvo, u ovom se romanu Marković odlučuje za
fiktivno. S obzirom na to da je „
Hamlet“ jedno od najtumačenijih djela svjetske književnosti, interesantno je vidjeti kako Marković svojim, sad već prepoznatljivim književnim potpisom, rekreira ovo djelo, i na koji način je ono dovedeno u vezu s
Čehovljevim „Paviljonom br. 6“.
Radnja romana razvija se u tri isprepletana pripovjedna toka. Četrdesetpetogodišnji beogradski glumac Filip Antonijević započinje seanse psihoterapije s neimenovanim psihologom, iz kojih se gradi slika lika i događaja koji su neposredno prethodili odluci da se s terapijom i počne. Drugi tok radnje prati Filipa na probama
Šekspirovog „Hamleta“, koje na scenu postavlja Narodno pozorište, gdje Filip igra ulogu koju svaki glumac oduvijek želi. Iz te želje, ali i potrebe da Filip bolje izgradi svoj lik, smatrajući da će mu odgovor na pitanje da li je Hamlet lud ili ne pomoći u tome, on počinje da vodi glumačke vježbe za postavku tog istog „Hamleta“ u Paviljonu br. 6, s mentalno oboljelim pacijentima. Reklo bi se da „Hamleta“ ima previše, pogotovo ako se uzme u obzir da i Čehov stvara na tragu
ruskog hamletizma – specifične aproprijacije Hamleta u ruskoj kulturi 19. vijeka, u kojoj Hamlet simbolizuje, između ostalog, apatične, nedjelujuće i beznadežne individue unutar opresivnog sistema. Markovićev tekst, međutim, nije time opterećen, niti je to jedini ključ u kom se ovaj roman može tumačiti.
Glumac koji gubi kontrolu nad sobom i svijetom, na momente smiješan u svojoj disocijaciji i patnji, neodlučan, rastrojen, inteligentan, pasivan, egoističan, sagledava život i karijeru kroz razgovor s psihologom. Ovaj segment u formi dijaloga razlikuje se vizuelno od dijelova u Narodnom pozorištu i u Paviljonu br. 6, koji kao da su dio nekog scenarija, čime se dodatno naglašava
mise en abyme naizmjeničnih predstava razuma i ludila. Ovim postupkom „Hamlet“ nije uhvaćen samo karakterno, već i sižejno. Glumac na ivici razuma i ludila igra ulogu Hamleta, koji sam glumi da gubi razum da bi došao do istine; potom Filip to isto pokušava da sprovede i s pacijentima, koji se, naizgled izgubljenog razuma, probijaju kroz ludilo koje igraju da bi došli do razuma koji im konstantno izmiče. To umnožavanje i preplitanje odnosa smisla i besmisla dodatno doprinosi utisku čehovljevskog beznađa i sveopšte propasti svijeta koje Filip – jednako kao i pacijenti – pokušava da prevaziđe. Elemente odnosa Ivana Dmitriča i Andreja Jefimiča Regina možemo prepoznati u odnosu između Filipa i pacijenta Mikija, koji konstantnim preskakanjem i aboliranjem granice između razuma i ludila dodatno destabilizuje Filipa u njegovoj potrazi za smislom, inspiracijom i jasnoćom.
Dinamična smjena tokova radnje, dominantno dijaloške forme, kao i znalačko korišćenje komičnih elemenata, svrstava ovaj roman u one koji se čitaju, bolje
gledaju u jednom dahu. Ideja prisutna u „Zavodu“, da je
režija kao i psihoanaliza menjanje čoveka i sveta, okosnica je i ovog romana, ali nije lišena ironičnog odnosa kako prema ovim, tako i prema profesiji glumca.
Iako autor ne koristi dnevnički zapis kao pripovjedni postupak prisutan u „Beogradskom triju“ i „Zavodu“, razrješenje romana ipak podsjeća na kraj „Dnevnika jednog ludaka“. Da li Filip uspijeva da izbjegne Čehovljevu pesimističku viziju svijeta, kao i Hamletovo oklijevanje i neodlučnost, i izbori se za razuman subjektivitet kako u odnosu na sebe samog, tako i u odnosu na druge, to treba ostaviti čitaocima da otkriju.
Gogoljevske zaokrete na kraju romana nikada ne treba uskraćivati publici, koja će ionako, zbog zbilje koju živimo, jasno vidjeti sopstveni odraz u ogledalu romana. Pitanje je samo kome će se taj odraz i dopasti.
Autor: Danka Ivanović
Izvor:
radar.nova.rs