Zašto je za svakog čoveka porodica osnovna ćelija opstanka i večiti izazov, u ovom intervjuu, a pre svega u novoj zbirci priča „
Da si dobra, i Bog bi te imao“, otkriva nam nagrađivani pisac
Branko Anđić.
U novoj zbirci priča „Da si dobra, i Bog bi te imao“ pisac Branko Anđić bavi se porodičnim temama i sofisticirano i na trenutke izrazito vrcavo piše secirajući pojam porodice. Za početak smo ga pitali na koji način je u pričama želeo da se poigra pojmom porodice kao centralnom temom zbirke i da li je ideja antiporodičnosti više književni eksperiment ili kritički komentar.
„Hteo sam da napišem intimističku knjigu o osnovnim međuljudskim odnosima u kojoj će porodični odnosi biti zajednički
fille rouge. Porodica u ovoj knjizi nije, dakle, tema, nego katalizator, retorta u kojoj se kuvaju priče o međuljudskim odnosima. Ideju antiporodičnosti, kako je nazivate, ne doživljavam ni kao književni eksperiment, ali ni kao moj eventualni „autorski“ komentar: ona je za mene prosto imanentna, kao centrifugalna sila koja je u ravnoteži sa centripetalnom idejom porodične bliskosti“ , kaže Branko.
Kako biste definisali porodicu u današnjem urbanom kontekstu? Kako ste u pričama nastojali da prikažete savremene izazove sa kojima se nosi?
Verujem da je svaka porodica – urbana, ruralna, savremena, srednjovekovna –
ipso facto disfunkcionalna, samo što su neki vidovi disfunkcionalnosti društvenim dogovorom prihvaćeni kao dopustivi i normalni kako bi se porodica institucionalno i praktično održala. Koja se braća, koje sestre, međusobno ne takmiče, ne zavide jedni drugima i ne podvaljuju, uprkos neporecivoj rodbinskoj ljubavi? Koji sin ne sanja da ubije svog oca, koji roditelji se ne plaše svoje dece, koji supružnici ne stavljaju na probu svoju zakletvu (u dobru i u zlu, dok nas smrt ne rastavi)? Kao što su žena i muškarac jedno drugom glavobolja bez koje se ne može, to je porodica za svakog čoveka, kao osnovna ćelija njegovog opstanka i kao večiti izazov.
Smatrate li da je porodica prvenstveno mesto povezivanja ili izvor nesporazuma i sukoba? Utočište ili stradalište?
Te dve ideje se međusobno ne isključuju, naprotiv, neraskidivno su povezane. To komplikuje celu stvar od kada je sveta i veka. Velika bliskost dovodi do velikih nesporazuma, kao što se velika mržnja često rađa iz velike ljubavi. Niko ne može tako duboko da nas povredi kao neko ko nam je najbliži. Nesporazumi su od samog početka postojali kao guja u nedrima porodičnih odnosa. Izreka koju sam pozajmio za naslov svoje knjige odnosi se i na ženu i na porodicu: Da si dobra, i Bog bi te imao. Sasvim je moguće da su Adam i Eva proterani iz raja iz čiste božje zavisti, što im je baš lepo krenulo zajedno. Zavist postoji u svakoj porodici. Možda je uvideo da je pogrešio, ali kakav bi to Bog bio kad bi priznavao da je grešan, pa je odlučio da pomuti sreću prvog para, prve porodice u začeću.
Vaša zbirka izgleda kao svojevrsni dijalog između suprotstavljenih sila: Boga i đavola, ljubavi i straha, stvarnosti i iluzije – u nama. Da li smatrate da književnost, kao i porodica, može da pomiri ove razlike?
Književnost, umetnost uopšte, jeste neophodna, jer je to specifičan vid saznanja, ne nužno racionalnog, koji nam pomaže da postanemo svesni egzistencijalnih protivrečnosti. Uvereni smo da je čovek jedino živo biće koje ima svest. Možda nije tako, ko zna kakve misli razmenjuju delfini, slonovi, psi? Samo je čovečanska radna hipoteza da smo mi jedini u vasioni svesni protivrečnosti između konačnosti i beskonačnosti našeg postojanja. Između bića i ništavila. Kao što je radna hipoteza, neko prećutno prihvatanje apsurda, baratanje pojmovima koje suštinski ne razumemo, kao što su beskonačnost i besmrtnost. Svaki pojam, kažu logičari, ima svoj opseg i svoj sadržaj. Mi ne znamo ni jedno ni drugo kad govorimo o pojmovima besmrtnosti i beskonačnosti. Dakle, baratamo tim „pojmovima“ iz nužde. Književnost ne može tu da pomiri ništa, kao uostalom ni egzaktne nauke u kojima je već sama reč „egzaktno“ srž loše šale. Ali književnost (i umetnost u celini) može da nam otvori oči, da nas približi našim egzistencijalnim – i dakako onim mnogo manjim, ali nikako nevažnim – protivrečnostima, da nas nagna da ih postanemo svesni. Tako se barem više primičemo odgovoru na pitanje zašto podjednako volimo i Boga i đavola, zašto ljubav i mržnja često nose isto ime, zašto su nam i stvarnost i iluzija podjednako potrebni, mada mismo baš sigurni da ih dobro razlikujemo. Porodica je Alef tih najdubljih egzistencijalističkih protivrečnosti koje uslovljavaju naše ponašanje, delanje, mišljenje, svaki sekund našeg svesnog postojanja. Taj protivrečni dijalog sa samim sobom je pokretačka sila ove moje knjige.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 49