Nagrađivani pesnik i nastavljač najbolje tradicije dečje književnosti Dejan Aleksić, zajedno sa izvanrednim ilustratorom Kostom Milovanovićem, posvetio je novu knjigu „Džinovi, strašila i Nešto Treće“, ovaj duhoviti triptih, svim trapavim i nezgrapnim bićima – bićima koja štrče od sveta u kom žive.
U knjizi „Džinovi, strašila i Nešto Treće“ Vi ste upoznali džinove. Možete li nam otkriti tajnu o njima, ali tako da nas ne mogu čuti? Kako su stali u jednu knjigu?
Džinove poznajemo iz bajki, mitova i mnogih legendi. Priče o džinovima postoje u svim vremenima. Možemo da kažemo da su oni plod mašte, ali izgleda da su oni više od toga. Mene su zamolili da ih pustim u knjigu i nisam mogao da ih odbijem. Isprva sam mislio da neće moći da se smeste u njoj, međutim, ispostavilo se da je prostor knjige zaista veliki. U njega stanu i čitavi svetovi. Ne bi bilo dobro da je drugačije.
Kakva je njihova narav? Da li deca treba da ih se plaše?
Moram priznati da sam vodio računa o tome kakve džinove puštam unutra. Ipak je to knjiga za decu. Džinovi, kao i ljudi, mogu biti različitih navika i ćudi. Od ovih džinova u mojoj knjizi ne treba se plašiti. Oni su pitomi i zauzeti svojim brigama. Ipak, to ne znači da pesme o njima treba da čitamo površno. Džinovi vole pažnju. Bude im drago kad se neko zainteresuje za njih, jer su često usamljeni i zaboravljeni od sveta.
Jesu li strašila strašna, kako im ime kaže? Ko treba da ih se kloni?
Ptice sigurno misle da su strašna, ali mi znamo da strašila samo rade svoj posao. Neko bi rekao da to nije nikakav posao, ali ipak nije lako stajati nasred neke njive, neprestano, danju i noću, po kiši, vetru i vrućini. Slično džinovima, i strašila su često veoma usamljena. Nije da su baš omiljena u društvu. Možda je to zbog njihovog izgleda, koji je u skladu s tim plašilačkim poslom.
Mogu li ona da ostanu bez posla? Prate li modu?
Naravno da mogu. Ko ne radi svoj posao kako treba, rizikuje da dobije otkaz. Ali ispostavi se da ponekad strašila nisu tako stroga i dosledna u obavljanju svojih dužnosti. Iz sažaljenja prema gladnim pticama, ponekad okrenu glavu na drugu stranu. Ptice to koriste kako znaju i umeju. A modu svakako prate. Doduše, to je malo ekscentrična moda, ali tako strašila vole.
„Velike muke saveze traže“ – kakav su dogovor sklopili strašila i ptice?
Svako ko je ikada nosio šešir zna kakve su muke kad duva malo jači vetar. Šeširi su, kao što znamo, deo strašilovog stila. Pošto rade na mestima gde vetar zna da bude baš nevaspitan, često se događa da im oduva šešire. Jedan od sigurnih načina da se to spreči jeste da na šeširu stoji neka ptica, na primer – vrana. I ta vrana, normalno, zaslužuje nagradu za takvu uslugu. Čist poslovan odnos.
Strašila imaju i imena? Koja je njihova najveća želja?
Svakome je želja da bude poštovan i priznat. Tako je i sa strašilima. A pravo na lično ime je jedan od znakova prihvaćenosti. Kad imaš svoje ime, lakše postojiš. To je uvek bolje od pripadanja bezličnoj masi, gde su svi isti i obezličeni. Zato jedna od ovih pesama govori o strašilu koje nije htelo da se zove samo tako –
strašilo, nego da bude persona za sebe. Međutim, ispostavlja se da to nije uvek lako. Treba se izboriti za originalnog sebe.
Šta to nemaju ni Prvo ni Drugo, a ima jedino Njegova visost Nešto Treće?
Sklonost ka preteranoj probirljivosti često se razume kao loša osobina. Obično nam se nude izbori „ili–ili“. U mnogim situacijama to nije dovoljno, a oni koji dublje misle, žele i veći izbor. Kažu vam: „Šta se premišljaš, uzmi jedno ili drugo.“ A tebi se onda hoće baš nešto treće. I to je priča o tom Trećem. Ono može da bude rešenje u bilo kojoj situaciji, naprosto nas motiviše da gledamo preko granica ponuđenih izbora.
Ovo je još jedna knjiga u Laguninom izdanju, pored „Januara u žirafi“, koju radite sa ilustratorom Kostom Milovanovićem. Kako dva umetnika sarađuju u stvaranju zajedničkog umetničkog dela? Kako se taj proces odvija?
Meni Kostin likovni jezik savršeno odgovara, jednostavno je lepo harmonizivan s mojom književnošću za decu. Pritom ima veoma prepoznatljiv izraz, koji neprestano unapređuje. To volim kod stvaralaca: stalno osvajanje novih horizonata. Kosta je vrhunski majstor ilustracije. On ne samo da tekst odlično ilustruje nego ga slikom i „dopiše“. Ne ume to svako.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 51