Otprilike na trećini knjige sam shvatila da je pisac već obilazio Englesku i sve to opisao u knjizi „
Beleške s malog ostrva“ koju, naravno, nisam još uvek pročitala (a planiram).
Svrstana je u putopise, mada nije samo to.
Brajson je majstor da kroz opise sela, gradića i prirode Engleske (koji su, da se ne lažemo, skoro opipljivi – slike se same stvaraju pred očima) provuče neke svoje dogodovštine iz prošlosti, sadašnjosti a, bogme, i zamišljene budućnosti. Takođe, u stanju je da pronađe najneugledniju zgradu u celoj Engleskoj i dâ joj duh i bogatstvo, jer je u njoj napisana neka knjiga. Istorijske činjenice koje je iskopao u raznim knjižurinama, kojima ne znam ni da ponovim naziv, te ih vešto upakovao u celu priču, neprocenjive su i, za divno čudo, nimalo dosadne, jer je sve obavijeno prepoznatljivim Brajsonovim humorom – što na račun Britanaca, celog društva ili svoj. Brajson nimalo sebe ne štedi, te se stiče utisak da je matoro gunđalo!
Osnovni utisak koji sam stekla čitajući ovu knjigu jeste nostalgija za mestima kakva su bila pre dvadesetak godina, sa svim svojim sitnim čarima koje su nestale pred urbanizmom, što je najvidljivije u malim mestima gde su prodavnice i pabovi (slaba Brajsonova tačka) zatvoreni, jer su izgubili trku. (Kako su izgledali pre tih dvadesetak godina, opisano je u gore pomenutoj knjizi, onoj što je nisam pročitala).
I ljubav. Ma koliko gunđao, oduševljavanje sitnicama nam pokazuje da je zaljubljen u Englesku. Ne znam za vas, ali ja sam zaljubljena u Brajsona i njegove knjige. Ovu sam čak bila u iskušenju da ne vratim vlasniku (od kog sam je pozajmila) i rasturim dugogodišnje prijateljstvo!
I za kraj, čisto da se, ako već niste, upoznate sa Brajsonovim humorom: