„Udbina ubistva u srcu Evrope“ podnaslov je sjajne knjige
Srđana Cvijića „
Vixere“ koja je predstavljena na promociji u knjižari Delfi SKC.
Pored autora, o knjizi su govorili Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik nedeljnika Vreme, i dr Predrag Petrović, direktor istraživanja Beogradskog centra za bezbednosnu politiku.
Za Srđana Cvijića podsticaji za pisanje ove knjige bili su dvojaki. Budući diplomata Republike Srbije u Kraljevini Belgiji od 2011. do 2015, i u kontaktu sa našom emigracijom i njihovim potomcima, shvatio je da se ti ljudi još boje svoje države i hteo je da dokuči zašto. „Drugi razlog je potpuno ličan. Moj i Vukov pokojni otac Zoran Cvijić je hteo da se bavi ovom temom, ali nikad nije stigao.“
„Knjiga je odlična i brzo se čita“, istako je Filip Švarm i dodao: „Napisana je i za ljude koji mnogo znaju o tim stvarima, a i za ljude koji ne znaju gotovo ništa. Ovo je jedna od retkih knjiga koja ne glorifikuje pripadnike tajne službe, koja ne pravi glamur nego imamo sliku kako je to zaista bilo, služba koja je bila i sklerotična i paranoična.“
Govoreći o angažovanju kriminalaca, Švarm je istakao da to nije bila specifičnost samo naše službe: „To su radile mnoge druge službe i sa istoka i sa zapada zbog toga što se kriminalaca uvek mogu odreći, a ako budu uhapšeni, ne mogu mnogo odati. Nema glamura u tom svetu tajnih službi. U njemu ima laži, izdaje i krvi. I ova knjiga je kao neka vrsta neverovatno interesantnog sudskog zapisnka potkrepljenog svim dokazima, oslobođena mistifikacije, romantizacije i tračeva. Najbolji delovi ove knjige nisu izmišljeni nego su se stvarno desili.“
Predrag Petrović smatra da je knjiga pisana na način da svako može da razume kako je represivan mehanizam Službe bezbednosti tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog veka funkcionisao. Neko ko se bavi službama opet može da vidi kako je došlo do drastičnog pada kriterijuma Službe državne bezbednosti u odabiru žrtava. Ranije Udba nije ubijala tako olako ljude koji razmišljaju drugačije. Oni su jurili ozbiljne teroriste koji su planirali ili sprovodili nasilne akcije. Takođe u knjizi možemo da vidimo i spregu Službu državne bezbednosti i kriminala koja je postojala i ranije, ali kako je vreme prolazilo, ta sprega je bila sve jača i jača, i Služba, za razliku od ranijeg perioda, kada se oslanjala na prekaljene operativce, sada se oslanjala na kriminalce u vršenju operacija. Čitajući knjigu, možemo da prepoznamo fenomene koje i danas imamo u Srbiji. Meni je bilo zanimljivo da je Služba i tada koristila kriminalce za izazivanje nereda na demonstracijama, ali možda najjači utisak je da je porast represije 70-ih i 80-ih, porast ubistava, a na kraju ta Služba nije uspela da ispuni svoj glavni zadatak da sačuva državu i da sačuva režim. Povećana represija dovela je do sloma te države.“
Prema rečima Srđana Cvijića, događaj iz 1972. godine, kada ustaše, Hrvatsko nacionalno bratstvo, upadaju u Jugoslaviju u nadi da izazovu opštenarodnu pobunu i reakcija JNA izaziva veliki gnev kod Tita: „Imamo dokumente tadašnjih organa odlučivanja da Tito naređuje da se ’loptica’ prebaci na teren emigracije u inostranstvu. I tada kreće jedna hiperinflacija tih ubistava gde se ubiajju ljudi bez ikakvog cilja i logike. Paralelno sa tim, republičke službe bezbednosti dobijaju značajno na autonomiji i tu nastaje birokratski vrtlog smrti gde se republičke službe preko tih ubistava takmiče za naklonost maršala.“
Prema mišljenju Predraga Petrovića, „Služba državne bezbednosti je, čini se, entitet koji isključivo služi u zaštiti vlastodržaca, ljudi koji su na političkoj funkciji, koji su trenutno najmoćniji, i njihov interes je da zaštite njihov opstanak na vlasti i njihove poslove.“
Vixere, čuvena lapidarna Ciceronova izjava koja je dala naslov ovoj knjizi, zapravo je odgovor na pitanje gnevnih Rimljana poznatom senatoru šta se dogodilo sa zaverenicima koji su uhvaćeni u pokušaju državnog udara, a koji u prevodu na srpski glasi: „Živeli su!“