Laguna - Bukmarker - Igor Marojević: Kako ići dalje ako ne znamo kroz šta smo nedavno prošli? - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Igor Marojević: Kako ići dalje ako ne znamo kroz šta smo nedavno prošli?

Novim romanom Igora Marojevića Tuđine, nedavno objavljenim u Laguni, završava se i zaokružuje Beogradsko petoknjižje, sazdano još i iz zbirke priča Beograđanke (2014) i romana Dvadeset i četiri zida (1998, 2010), Parter (2009) i Prave Beograđanke (2017).

Na pitanje kakav je osećaj završiti ovakav poetički ciklus, autor odgovara da je donekle olakšavajući.

„Sada mogu da se posvetim nekim svojim prozama koje iziskuju sasvim drugačije pismo“, dodaje. Marojević pre svega misli, naravno, na Etnofikciju (koje od objavljenih knjiga čine romani Žega, Šnit i Majčina ruka).



Taj ciklus je istorijski i znatno manje realistički od Beogradskog petoknjižja, mada je u Pravim Beograđankama prisutan izvestan otklon od (digitalnog) realizma, čak izvestan hiperrealizam. A u Tuđinama?

Tako nekako. Prve tri knjige petoknjižja za pozadinu zbivanja više uzimaju Beograd kakav poznajemo. Dotle poslednje dve konstruišu sopstvenu stvarnost grada, izrazitije udaljenu od ovdašnje svakodnevice. Ta promena postupka nije unapred smišljena, grad je sve paradoksalniji tako da kao materijal na kojem radim, diktira izvesne poetičke izmene u pristupu.

Kakve su, s te strane, promene u Beogradu poslednjih godina?

Za početak, brže je vreme i grad je sve veći a u njemu je saobraćaj sporiji, korupcija je izraženija, a politički diskurs uglađeniji; gradi se više nego ikada, a ljudi su depresivniji, ekonomski imperativ je izraženiji, a živi se siromašnije…

U kakvoj je sve to vezi sa vašim poslednjim romanom, koji je lociran u Beograd 1999?

Govorimo o 1990-im godinama, početku tog stoleća ili o savremenosti, ja i u svojim, recimo, neorealističkim knjigama i onim, paraistorijskim, pišem pre svega o vremenu u kojem sam trenutno.

Ovo je roman o bližoj prošlosti. Prošlo je 19 godina od bombardovanja i vi sada pišete o tome?

Pošto mi je ono priuštilo jedan od najjačih ličnih doživljaja dešavanja opštih učinaka, odavno se bavim temom bombardovanja. Ali uvek kad bih se vratio pisanju o tome, pokazalo bi mi se da je još prošlo nedovoljno vremena da bi se militaristički javni govor devedesetih potpunije povukao ili ustupio mesto nekom novom a svežijem. Piscu preostaje da, trebeći jezik od opštih i izanđalih mesta i dodajući mu štošta, izmišlja svoj jezik. Do toga je naročito teže doći primenjeno na temu o kojoj je pisano koliko o „NATO-ataku“. Meni je da izmislim zaseban jezik Tuđina trebalo 19 godina, kao što mi je od prve knjige “petoknjižja” – Dvadeset i četiri zida, do ovog romana, bilo potrebno dve decenije.

Očigledna je razlika u promeni vizure u odnosu na prošle knjige iz petoknjižja, koje su pripovedali uglavnom insajderi, bilo sa margina ili iz mejnstrima, ili su to, kao u Beograđankama, činile žene… Sada je narator tridesetogodišnji Ratomir Jauković iz Bokokotorskog zaliva?

Ovde su izvesni došljački krugovi više opisani nego u dosadašnjim knjigama pentalogije. Bio je to uvid koji je nedostajao petoknjižju. S tim što pomenuti Ratomir nije u tuđini samo u Beogradu, i mirnodopskom i, naročito, bombardovanom, nego i u rodnom „Zalivu“, gde je kolektiv srazmerno čak i agresivniji. Inače bi naslov romana, na kraju krajeva, bio u jednini.

Osim teme savremenog Beograda, kao da celo petoknjižje – nešto slično ste jednom i sami primetili – ima još jedan zajednički imenilac, ispitivanje različitih prepreka do ljubavi. Ponekad je to bolest, seksualna nemoć, varanje, agresivan uticaj kolektiva?

Zapravo, poslednjeg ima u svakoj od mojih knjiga, a posebno u Tuđinama. Tim pre što je ovde agresivno nekoliko kolektiva: dva-tri kruga najbližih u „Zalivu“ i „Beogradu“, koji se u za to pogodnim društvenim okolnostima okreću autodestrukciji i vuku za sobom dole kog stignu i mogu; agresivne kolektive čine i razne političke garniture pa tako i piloti koji sa neba, bombama, na najdoslovnijem nivou, ugrožavaju egzistenciju. A što su glavni likovi nespornije ugroženi, veća je dramatika pa se možda i priča o njima zdušnije prati. Makar sam ovde pokušao, tako je ispalo, da ljubavi dam i širu dimenziju, jer uz tolike prepreke u vidu više destruktivnih i autodestruktivnih kolektiva, ljubav ne označava isključivo samu sebe nego je ona pre svega znak ličnog otpora, volje i vitalnosti.

Da li se zato glavni junak i pripovedač Tuđina zbližava sa tako različitim junakinjama kao što su depresivna zalivska bibliotekarka Simona Savić, zalivsko-beogradska polusponzoruša Maša Delić, mlada beogradska urednica u alternativnoj muzičkoj kući Bojana Drobac?

Čovek ni sam sebe ne zna do kraja jer nije izvesno kako će reagovati u okolnostima kakve ranije nije saznao, pa bi bilo prilično ukidanje slobode da, ako piše, ne dopusti liku da uradi nešto i sam od sebe, a da njegov tvorac do kraja ne zna razlog. Ja mogu samo da se nadam da Ratomir Jauković ima u sebi ono nešto što je odlučilo da se tokom lične potrage za uzrocima porodične i kolektivne destrukcije i autodestrukcije zbliži sa nekoliko različitih junakinja i da ga dve napuste na različite načine, a da jedna možda ostane s njim.

Stiče se utisak da ste u knjigama petoknjižja ciljali barem po jednu tabu-temu kao što su sida, impotencija, nasilje nad ženama, samoubistvo… „NATO-bombardovanje“ sigurno nije tabu-tema ali se čini da jeste tabuizovan pristup tako bolnoj temi koji gaji Jauković: autokritičan, relaksiran, humorističan, smišljeno „realparanoičan“, crnohumoran, kako je zapazio Jovica Aćin u svojoj vrlo pohvalnoj reakciji na knjigu?

Nije uvek baš bilo da ja sednem i odlučim: sad ću da uprem prstom na taj i taj tabu. Dođe do toga i spontano. Došlo mi je, između ostalog, da ukažem na još jedan od paradoksa decenije kojom se bavim u romanu: mnogo toga što mi ovde pripisujemo 21. veku, nastalo je zapravo devedesetih, koje su u lokalnoj izvedbi isuviše određene sankcijama, nemaštinom i ratovima, da bi se ta slika povukla pred objektivnijom. Kako da idemo dalje a da nismo saznali kroz šta smo to nedavno prošli?

Izvor: Danas
Autor: Domagoj Petrović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
jelena bačić alimpić o romanu krojač priča o izuzetnom herojstvu, časti, požrtvovanosti, ljudskoj dobroti i iznad svega ljubavi laguna knjige Jelena Bačić Alimpić o romanu „Krojač“: Priča o izuzetnom herojstvu, časti, požrtvovanosti, ljudskoj dobroti i iznad svega – ljubavi
09.05.2025.
Nedavno je Jelena Bačić Alimpić objavila svoj novi roman pod nazivom „Krojač“. To je roman o onima koji su krojili život uprkos smrti, o tajnama koje su ostale sačuvane u šavovima odela i o sudbini, k...
više
đorđe bajić šta donosi prvi trilerfest video  laguna knjige Đorđe Bajić: Šta donosi prvi Trilerfest? [video]
09.05.2025.
Uoči Trilerfesta, prvog regionalnog festivala trilera i kriminalističkog žanra, koji se od 16. do 18. maja održava u Domu omladine Beograda, u emisiji „Hajde da razgovaramo“ gostovao je pisac i scenar...
više
prikaz romana gubitak slike ili planinom sijera de gredos povratak smisla laguna knjige Prikaz romana „Gubitak slike ili Planinom Sijera de Gredos“: Povratak smisla
09.05.2025.
Roman „Gubitak slike“ jedan je od najambicioznijih i najopsežnijih narativnih poduhvata austrijskog nobelovca Petera Handkea (1942), koji sabira mnoge tematske i stilske osobenosti njegovog celokupnog...
više
prikaz zbirke o čemu ne govorimo osećaj za kraj laguna knjige Prikaz zbirke „O čemu ne govorimo“: Osećaj za kraj
09.05.2025.
Njene teme su telo, bolovi koje trpi i bolesti s kojima se bori. Junakinje – i slavne i anonimne – suočene su sa istom mukom. Fizička nemoć i telesna patnja uslovljavaju izolaciju i povlačenje u sebe,...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.