Bez daljeg, najlakše je upućenima i sa upućenima; evo i konkretnog primera – oni koji su pročitali makar samo njegovu „Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji“ svakako snažno osećaju i znaju koliko čitalačke radosti može da izazove nedavna pojava triptiha naslovljenog „
Rasulo“, znamenitog srpskog literate
Bore Ćosića: „Rasulo“ (u izdanju Lagune), „pod krovom“ jedne knjige i objedinjujućeg naslova, donosi tri Ćosićeve novele iz emigracije: „Intervju na Ciriškom jezeru“, „Kasparov projekat“ i „Rasulo“.
Iz jednog od recentnijih razgovora sa ovim iskusnim i dokazano vrednim „perom“, novinari su (uvek na tragu klikbejtovanja) izdvojili kratku izjavu: „Misliti, to već znači biti lud“; s druge strane, lako je i čitateljski sasvim zdravorazumski i opravdano poželeti još jedan susret sa tokom misli i idejnim univerzumom Ćosića (1932). Sve tri novele potiču iz zrelog životnog doba ovog autora, što samo predstavlja dodatan dar; jer ovde imamo gust koloplet misli koje nipošto ne nastoje da oduševe ili fasciniraju – na stranicama ove knjige kroz sve te tri gorenavedene usputne stanice čitaoci bivaju u prilici da prate autora u srčanim i minucioznim, a na kraju, gle čuda, i svrsishodnim i učinkovitim pokušajima da svoju bremenitu misao ovaploti što prikladnijim književnim „ruhom“.
A na tom putu sreće se izobilje nehinjene duhovitosti, pritom suptilno empatične do same svoje srži, bez primesa ciničnog cepidlačenja sa bezbedne udaljenosti, kako je i očekivano, sveznajućeg pripovedača, kome je (barem dok su stvari pod njegovom kontrolom) bezmalo sve dopušteno.
I da pomenemo onaj poseban „ukras“, onu
boroćosićevsku, ponekad i visokoparnu autoironiju, oličenu, recimo, u ove dve rečenice: