Susret sa Dušanom Mikljom povodom specijalnog izdanja njegove knjige „Hronika Nastranosti“ – Najteže su kandže moći
Šta je u vlasti tako privlačno da se zbog nje žrtvuju mnogo veće vrijednosti – spokojstvo, čast, ponekad i sam život? Šta je to u njoj što pobuđuje zavisnost? Pričajući istinite priče, ma koliko se činile izmaštanim, najnovija knjiga Dušana Miklje ,,Hronika nastranosti”, koja je objavljena u izdanju Lagune, pronicljivo i uzbudljivo prikazuje sudbine predsjednika, kraljeva, crkvenih velikodostojnika, sultana i revolucionara, premijera i ministara, samozvanih i izabranih, despota i demokrata – svih onih koji nisu prezali ni od čega da se dočepaju vlasti i održe se na njoj. Jezovita povorka opsjednutih već je po sebi fascinantna, a prikazane nastranosti samo su okvir za uspostavljanje dubokih psiholoških, kulturoloških i antropoloških sagledavanja fenomena vlasti koji ovom knjigom izrastaju u čudesne literarne studije ljudske prirode.
Šta vas je pobudilo da se poduhvatite pisanja o nastranosti vlasti?
Temu o kojoj govorite nisam tražio, niti sam je nasumično izabrao. Ona se jednostavno nametnula zbog toga što živimo u sredini koja je prezasićena politikom. Moglo bi se čak reći da nas ona nepodnošljivo opterećuje. Više od toga da nam truje živote. Nije dobro što je ima previše, ali je još veća nevolja što oni koji se njome bave neposredno utiču na živote ljudi. Ma koliko se podanici migoljilili, od vlasti uveliko zavisi njihova sudbina. Nije, prema tome, riječ samo o mišljenju i ponašanju već i – u najdoslovnijem smislu te riječi - o opstanku: moralnom, etičkom i ponekad i egzistencijalnom.
Nema sumnje da je riječ o veoma kompleksnoj temi koja fenomenu vlasti prilazi sa psiholoških i antropoloških stanovišta. Koliko je ona odraz uvida u dnevnu politiku, a koliko, opet, u politiku u istorijskom smislu? Kako ste pisali ovu knjigu?
Za ovu knjigu bi se moglo s pravom reći da je pisana, ali i neprestano dopisivana. U mjeri u kojoj se suočavamo sa novim nastranostima u svijetu politike javljali su se motivi za nove priče koje se, eto, kako sam već primijetio, dopisuju već četvrt vijeka. Otuda je svako izdanje ove knjige, a bilo ih je već pet, u stvari novo djelo sa ponekom od starih priča ali i sa više novih.
Šta je u vlasti tako privlačno da se zbog nje žrtvuju mnogo veće vrijednosti?
U svojoj nedovoljno poznatoj (i kod nas neprevedenoj) noveli Šolohov je došao do zaključka da je zavisnost od vlasti isto tako velika kao i zavisnost od droge, pića i kocke, od poroka, od kojih se čovjek teško oslobađa. Na osnovanost takvog mišljenja upućuju kao i uvijek nepristrasni brojevi. Za razliku od nesagledive povorke koja ni od čega nije prezala da se uspne na vrh, samo zanemarljiv broj vladalaca dobrovoljno se povukao sa vlasti. U savremenoj istoriji jedino izuzetne ličnosti kao što su Šarl de Gol i Vili Brant. Upravljači su bili spremni da se odreknu života, ali ne i vlasti. Istorija vrvi od primjera kako su mnogi vlastodršci mogli da sačuvaju glavu samo da su poslušali upozorenja – bilo dobronamjerna bilo prijeteća – da se sa vlasti dragovoljno i pravovremeno povuku. Zavjere su, suprotno onome što tvrde istoričari, uspijevale ne zbog toga što su bile dobro pripremljene i vješto izvedene, već zbog tvrdoglavog opiranja ljudi na vlasti da vide ono što je svima bilo očito.
Nisu, pak, sve vlasti loše?
Prije više godina u potpunosti istim riječima obratio sam se sicilijanskom piscu Leonardi Šaši, poznatom po radikalnim i donekle anarhoidnim stavovima. Nimalo pokoleban pitanjem, koje je nesumnjivo odisalo pravovjernom naivnošću, Šaša je sa naglašenom odlučnošću odgovorio: sve! Objasnio je i zašto: oni koji su spremni da žrtvuju sopstveni život da bi na vlasti ostali, još manje se ustežu kada je riječ o tuđim životima. Moćnici još od pamtivjeka nisu birali sredstva da uklone protivnike. U kasnijim epohama stvari su se donekle komplikovale zbog potrebe da se na sudu dokazuje krivica. Razlika je bila više u formi nego u suštini jer je državni aparat uvijek bio u stanju da proizvode onoliko dokaza koliko je potrebno da se neko proglasi krivim.
Da li za vladavinu „nastranih” krivicu snose i njihovi podanici. Mogu li se osloboditi odgovornosti za izostanak otpora?
Rekao bih da su to dvije strane iste medalje. Imamo mnogo primjera i u svijetu i kod nas da narod sa nepodnošljivom lakoćom dopušta da ga obmanjuju u varaju. To je i razlog što je u „Hronici nastranosti” posebno poglavlje posvećeno podanicima.
Misao koja onespokojava
Šta je na kraju Vaš odgovor, šta je u vlasti toliko privlačno?
Pa, rekao bih zbog podložnosti koristoljublju, gramzivosti, samoljublju i vlastoljublju, taštini, najzad, što ih čini prijemčivim za laskanje i dodvoravanje, a sve zajedno, pomućuje razum. Najviše od svega, ipak, obespokojava odsustvo svijesti o tome da ne mogu vječno da vladaju, da su, kako je to Eshil rekao, „samo jednodnevne muve”. Iz neshvatanja da je svaka vlast samo privremena potiče još veća zabluda da su neka vrsta polubogova koji sve mogu i kojima je sve dopušteno što je, opet, izvor svih mogućih nepodopština i nastranosti.
Literarna istina
U toku više godina u kojima ste, baveći se novinarstvom, mnogo putovali, susreli ste se sa više državnika i predstavnika vlasti. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u opisu likova iz vaših priča?
Veoma. Vjerodostojnost ove zbirke priča počiva upravo u tome što je riječ o stvarnim ličnostima i istinitim događajima. Ili, kako je to u predgovoru za jedno od prethodnih izdanja napisao uvaženi kritičar i pisac Mihajlo Pantić: pred nama je „brevijar ljudske gluposti, taštine i oholosti koji je toliko nevjerovatan da je, konačno, apsolutno literalno istinit”.
Autorka: Mila Milosavljević
Izvor: dan.co.me