Intervju sa Dafni Kalotaj autorkom romana „Ruska zima“

Dokle god ljudi uče na greškama iz prošlosti, ima nade za budućnost

Roman „Ruska zima“ američke spisateljice Dafni Kalotaj je nezaboravna priča o putovanju jedne žene od mračnog svijeta Staljinove Rusije do savremenog Bostona i o tajni za koju bi sve učinila da je sakrije.
Odlučivši da proda na aukciji svoju izvanrednu kolekciju nakita, Nina Revska, nekadašnja velika baletska zvijezda Boljšog teatra, vjeruje da je konačno navukla zavjesu na svoju prošlost. Umjesto toga, bivša balerina nađe se preplavljena uspomenama na svoju otadžbinu i događaje, veličanstvene i bolne u isto vrijeme, koji su prije pola vijeka promijenili tok njenog života. U Rusiji je otkrila čaroliju pozorišta; zaljubila se u pjesnika Viktora Jelsina; zajedno sa svojim najdražim prijateljima – Geršom, briljantnim kompozitorom i prelijepom Verom, svojom najbližom prijateljicom – postala je žrtva staljinističkog terora. Takođe u Rusiji, strašno saznanje podstaklo je smrtonosni čin izdaje – i dosjetljivo bjekstvo koje je Ninu odvelo na Zapad i naposljetku u Boston. Nina je pola života čuvala svoje tajne. Međutim, dvoje ljudi neće dozvoliti da prošlost počiva u miru: Dru Bruks, radoznala mlada saradnica bostonske aukcijske kuće, i Grigorij Solodin, profesor ruskog koji vjeruje da jedinstveni komplet nakita možda čuva tajnu njegove vlastite nejasne prošlosti. Zajedno, ovi slučajni partneri počinju da raspliću misteriju koja okružuje ljubavno pismo, poemu i ogrlicu nepoznatog porijekla, pokrećući tako niz otkrovenja čije će im posljedice svima promijeniti život.
“Ruska zima“ je uzbudljiva priča o ljubavi i umjetnosti, izdaji i iskupljenju, protkana surovim istorijskim događajima koji na mučan način oblikuju judske živote. Roman „Ruska zima“ Dafni Kalotaj objavljen je u izdanju „Lagune“ i prevodu Tatjane Milosavljević.
Dafni Kalotaj je rođena u Kanadi (majka joj je Kanađanka, a otac Mađar), ali je odrasla u Nju Džerziju (SAD). Diplomirala je psihologiju na koledžu Vasar, a zatim se preselila u Boston i na Bostonskom univerzitetu diplomirala kreativno pisanje. Tu je branila i svoju doktorsku tezu o modernoj i savremenoj književnosti. Za svoje zbirke priča višestruko je nagrađivana. Danas predaje kreativno pisanje na koledžu Skidmor Bostonskog univerziteta.

Šta Vas je podstaklo da napišete roman “Ruska zima”?
Pošto se priča odvija u dvije zemlje i dva vremenska perioda, najosnovniji izazov je bio da tokom pisanja sve jasno zadržim u mojim mislima, jer često nijesam mogla da se sjetim gdje i kada sam pomenula neke informacije. Umjetnički, izazov je bio da stvorim, uravnotežen, ritmički tok između dvije postavke i priče. Bilo mi je potrebno puno vremena - godina - da shvatim kako se umjetnički savladavaju promjene u vremenu i mjestu, tako da izgledaju prirodno a ne neskladno.

Jeste li pri stvaranju lika Nine Revske imali kao model neku stvarnu sudbinu ili događaj?
Nina nije zasnovana na stvarnoj osobi, ali sam imala jasnu ideju u mojim mislima šta bi ona mogla biti; i znala sam sigurno samo dvije stvari kada sam počela da pišem: da je Nina morala da dezertira nekako na Zapad, i da je ona izazvala da se desi nešto strašno osobi koju je voljela. Trebale su mi godine da shvatim kako će ona pobjeći iza Gvozdene zavjese, a kada sam konačno uhvatila svoju ideju, stvarno sam bila uzbuđena, radila sam veoma naporno na tim završnim scenama koje vode do njenog bjekstva. Kada je knjiga bila blizu završetka, razgovarala sam o zapletu sa prijateljem, koji je rekao da nije bilo dovoljno za Ninu da otkrije da je napravila strašnu grešku, ona je morala da bude sposobna i da se iskupi. Potom sam sjela i opet razmišljala o načinima na koji se ljudi iskupljuju, dok nijesam došla do uzbudljivog načina na koji će Nina to učiniti. Veoma mi je drago što me je moj prijatelj podstakao da omogućim Nini taj akt milosti.

Jedan nivo romana odvija se u staljinističkoj eri, a drugi u modernom dobu. Šta nam možete reći o tom savremenom zapletu i kako se on poklapa sa prošlošću?
Željela sam da pokažem kako istorija nastavlja da utiče na ljude u ovom trenutku. Iako je Grigorije (ruski profesor u Bostonu), jedan od likova iz romana, živio većinu svog života izvan Rusije, okolnosti njegovog rođenja i ranog djetinjstva, kao i njegov životni put obilježeni su, direktno ili indirektno, rezultatima politike staljinističkog režima. Takođe sam željela da pokažem, kroz savremeni zaplet, način na koji je Amerika obezbijedila novi početak za toliko mnogo ljudi koji su ostavili svoje prošlosti iza sebe u nekoj drugoj zemlji - ne samo Grigorije i Nina, već i manji likovi, kao što je medicinska sestra, Sintija i pjesnik Zoltan.

U Vašem romanu, umjetnost je subverzivna snaga. Iz kojih razloga?
Umjetnost postaje subverzivna u totalitarnom društvu, jer je izraz naše humanosti i često, naše individualnosti, sami kvaliteti koje totalitarizam potiskuje. Na najosnovnijem nivou, umjetnost je ono što nas čini ljudskim, na kraju krajeva, naš impuls za stvaranje djela ljepote, zarad ljepote, jeste kvalitet jedinstven za ljudsku vrstu. Zato nam umjetnost može pomoći da zadržimo našu humanost, čak i u brutalnim, nehumanim uslovima. Želio sam da pokažem da je umjetnost mnogo više od nekog buržoaskog koncepta koji je samo malo od značaja i da je više od pukog samoizražavanja ili zabave. Umjetnost je ono što nas spasava.

Umjetnik pod pokroviteljstvom države u socijalističkom dobu je imao značajniju društvenu ulogu nego na Zapadu. Kako gledate na taj fenomen?
Na stepenu do kojeg je sovjetski sistem podržavao svoje sankcionisane umjetnike (krov nad glavom, obroci, odmori, itd) i veličao njihov talenat Zapadnjaci im mogu zavidjeti. Ali takvo sponzorstvo funkcioniše samo ako su umjetnicima dozvoljene umjetničke slobode pod socrealističkom politikom komunističke vlade. Umjetnost je tada puno pretrpjela, veliki dio „umjetnosti“ koja je prolazila kroz cenzure bila je samo propaganda. Vremenski period u kome se moje knjige odvijaju - period poslije Drugog svjetskog rata do Staljinove smrti, bio je naročito oštar u pogledu cenzure. Kao rezultat toga, mnoga umjetnička djela stvarana po ustaljenim pravilima tokom tog vremena nijesu uopšte nikakva umjetnost.

U romanu ima i antisemitizma. Možete li objasniti istorijski kontekst u kome se javlja ovaj pokret u Vašem romanu?
Nijesam istoričar, ali moje shvatanje je da je u poslednjih nekoliko godina svog života, Staljin postao sve više paranoičan i predviđao je sve više potencijalnih neprijatelja, obnovio je svoju anti - jevrejsku kampanju. To je bilo i dijelom reakcija na putovanje Golde Meir u SSSR, 1948. godine, kada je njena posjeta jedinoj sinagogi u Moskvi izazvala velike proizraelske demonstracije, sa 40.000 ruskih Jevreja koji su ponosno izražavali svoj jevrejski identitet. To je bio moćan podsjetnik Staljinu da veliko i ujedinjeno stanovništvo ima rusku podršku narodu (Izraela) koji je u savezu sa neprijateljskom zemljom (SAD). Naravno, ovo je samo moje pojednostavljeno razumevanje situacije.

Veoma ste vjerno odslikali staljinističko društvo. Kakva istraživanja su prethodila takvim opisima?
Veliki i značajan – još uvijek nesvjesni - dio mog istraživanja potiče od toga da sam odrasla kao ćerka sovjetske izbjeglice;
iako su moj otac i drugi članovi porodice napustili sovjetski okupiranu Mađarsku tokom 1950-ih, oni su donijeli sa sobom mentalitet i taktike preživljavanja usvojene pod staljinističkim životom. Odrasla sam uz svjedočenje o ovim bezimenim psihološkim posljedicama. Takođe sam od rođaka i prijatelja porodice čula priče o životu pod Staljinom. Kada sam sjela da pišem ovu knjigu, bila sam više fokusirana na istraživanje čitajući o staljinizmu u Rusiji, gledanje starih propagandnih filmova i proučavanje društvene / kulturne istorije i sjećanja ljudi koji su živjeli u tom društvu.

“Ruska zima“ je priča o izdaji i iskupljenju. Koja je tajna u romanu koja povezuje sve niti romana?
Literarna i simbolička veza između narativnih niti je ćilibarska ogrlica misterioznog porijekla. Za mene, baltički ćilibar predstavlja Rusiju i okamenjenost triju protagonista u knjizi, od kojih svaki počinje priču pošto je donekle zamrznut u vremenu. Razrješenje misterije ogrlice je ono što raskravljuje srca ovih junaka, tako da su u stanju da se izvuku iz svog stanja stagnacije i krenu naprijed, jedni prema drugom.

Možemo li čitati “Rusku zimu” kao priču o prošlim tugama i budućim nadama?
Definitivno. Jedna stvar koju pokušavam da pokažem kroz priču je da niko nikada u potpunosti nije odvojen od prošlih patnja drugih; istorija je nit koja nas sve ujedinjuje, bez obzira da li smo svjesni ili ne načina na koji smo povezani sa ljudima koje možda nikada ne možemo upoznati. Sjajna stvar u vezi ovoga je da, iako ne možemo izbrisati traume iz prošlosti, možemo da naučimo od njih, pa čak i da pokušamo da ih zaliječimo, ili proživimo u našim životima budućnost koja je uskraćena drugima. Dokle god ljudi uče na greškama iz prošlosti, ima nade za budućnost. S druge strane, mi ljudi, izgleda da imamo veoma kratko političko i društveno pamćenje, što čini da su određene lekcije zastrašujuće kratkog daha.

Vaši opisi Rusije iza Gvozdene zavjese su vrlo ubjedljivi. Da li ste posjećivali Rusiju? Od čega se sastojalo vaše istraživanje ovog segmenta knjige?
Putovala sam u Rusiju, ali tek pošto sam završila knjigu, jer sam brinula da će sadašnji pogled na inkarnaciju Moskve poremetiti moju istorijski verziju koju sam sebi predočila u mislima. Prvo sam razgledala stare fotografije i pročitala mnoge autobiografije Rusa koji su preživjeli to vrijeme. Napravila sam listu detalja o Moskvi i svakodnevnom životu u SSSR-u. Takođe, veoma korisni su mi bili memoari zapadnjaka koji su putovali iza Gvozdene zavjese i zapisali sve što su primijetili u vezi Sovjetske Rusije i njenih građana.

Vaši preci su iz Mađarske. Da li imate neku porodičnu priču koja može da posluži za roman?
Pa, lik Madam se zasniva na rođaci koju nikada nijesam upoznala – bila je to pomajka moje bake. Ona je bila doktorova žena, a pošto su Sovjeti okupirali Mađarsku poslije Drugog svjetskog rata i izjednačiili sve, ona se nikada nije prilagodila komunističkom društvu, jer nije mogla da prihvati ideju o sebi da ne posjeduje status više klase. Na primjer, ona je nastavila da se predstavlja na njemačkom jeziku (što pokazuje njenu visoku kulturu), te da titulom ukazuje da je ona bila supruga ljekara.

Radite i na nekoj sljedećoj knjizi?
Pišem drugi roman, o profesionalnim muzičarima koji žive u Bostonu. Još uvijek sam veoma zainteresovana za to šta znači biti umjetnik i za transformativnu moć umjetnosti.

Autor: Vujica Ognjenović