Svet je izgubio zdrav razum, življenje je postalo beskrajna obmana, niko više i ne primećuje da je svaka pojedinost istovremeno i predskazanje i uzrok. Vazduh se naklonio korupciji, čovek više ne sme nesmotreno da diše, kaže Ivana Dimić, dramaturg, prevodilac, književnik, laureat Ninove nagrade.
I danas se prepričava kako je
primajući Ninovu nagradu – koja joj je pripala za „
Arzamas“, 2016 – između ostalog rekla: „Zahvaljujem Ninu što svojom nagradom svake godine širom otvara kapije medijskog prostora
Republici književnosti. (...) Zahvaljujem knjigama koje su me štitile od nesreće i od sveta.“
Bila je više puta na rukovodećim pozicijama u teatru, njen opus čine brojne zbirke priča, zapaženi romani, antologije, brojni prevodi, nadahnute dramatizacije... Nagrade takođe.
Poznavaoci književnosti ističu da joj rukopis odlikuje, između ostalog, preplitanje prozne i dramske forme, duhovitost prožeta oporošću i obrnuto, poseban ugao i način na koji se, literarno snažno, bavi i svevremenim i savremenim fenomenima današnjice...
A ona pak u razgovoru za Nin govori o romanu „
Iz mrtvog ugla“, prevođenju i značenju „Rodne revolucije“, studentskim protestima, našem vremenu...
Vaš roman „Iz mrtvog ugla“ (Laguna, 2022) kao da je početkom maja iznova aktualizovan. Naime, malo u šali, a malo u zbilji se govorilo da ste u tom svom delu, na neki način, predvideli tragične događaje koji su zbili pre neku godinu. U središtu priče, sazdane preplitanjem proze i drame, još su nerođeni junaci, a svojevrstan glavni junak je stvarnost u kojoj živimo. Šta je bio uporišni motiv za ovu, kako znalci ističu, alegoriju o neuspešnoj misiji demonskih sila tamo gde su demoni već nastanjeni?
Taj roman je pisan u
gogoljevskom fantastičnom žanru, pripoveda se iz ugla nerođenog deteta i u njemu đavo sa svojom ekipom dolazi kod nas da se provede, napada jednu porodicu, pravi haos, ali na kraju dobro pobeđuje zlo.
Uz dramaturgiju i književnost imate plodan opus u oblasti prevođenja. Kako se može čuti, upravo ste u završnici prevođenja knjige „Rodna revolucija“. O čemu je reč? Šta nam (ne)donosi lingvistička rodna ravnopravnost? Da li rodna ravnopravnost i društvena korektnost „siluju“ jezik?
Radi se o stručnoj, teorijskoj knjizi „Rodna revolucija“ Margaret A. Piters (
The Gender Revolution) u kojoj se analizira sam fenomen i prati poreklo, razvoj i posledice
gender koncepta. Verujem da će svakom zainteresovanom biti korisno da pročita ovu knjigu sa izvanrednim uvidima u rodne fenomene. Knjiga će izaći verovatno do jeseni. Meni je, na primer, bilo zanimljivo kad autorka na jednom mestu u knjizi daje primer marksističke ideologije u kojoj je kapitalista neprijatelj proleteru. Tu se proleter bori protiv kapitaliste za ravnopravnije društvo. U rodnoj revoluciji, međutim, veoma pojednostavljeno rečeno, čovek sam sebi postaje neprijatelj i on se sada bori protiv svog tela i svog identiteta. Posledice takve borbe, čini mi se, mogu da budu poražavajuće po opstanak ljudskog roda. Kako će se revolucija dalje razvijati, ostaje da vidimo, ali stručna literatura svakako pomaže da neke fenomene počnemo da razumemo, pa tek onda da o njima formiramo vrednosne sudove.
Pratite li društvene događaje, studentske proteste? Šta Vam je posebno privuklo pažnju?
Imala sam predrasudu da su savremeni studenti omladina koja samo pilji u svoje telefone i nije nizašta drugo zainteresovana. Ispostavilo se da su oni artikulisani i pristojni u svojoj borbi za bolje društvo u kakvom bi želeli u svojoj otadžbini da žive i način na koji su to izražavali meni je bio je potresan. Ukazivanje na nepravdu je uvek korisno, jer je svet u kome živimo nepravedan, mada nažalost, po mom najdubljem uverenju, takav je uvek bio i uvek će biti.
Kuda sve skupa vodi, čemu se nadati?
Ta situacija mora da pređe na sledeći nivo i da se nekako razreši, čini mi se, ali to lično sada više nisam u stanju ni da predvidim, ni da procenim. Gajim nadu da će se politička situacija razrešavati demokratski. Samo da se ne rešava stihijski i haotično.
Svojevremeno, u razgovoru koji smo radile za Blic, a koji je objavljen 5. oktobra 2000, u četiri ruke smo insistirale na podnaslovu u kome se kaže i „neka im je bogom prosto, samo neka idu“. Šta biste danas podvukli?
Ah, tada sam mislila da sam sve razumela, a sad više nisam tako sigurna. Nadam se da će sve biti dobro. Ali strepim, jer je komplikovana situacija i oseća se velika napetost. A rat iz 90-ih mi je doneo saznanje da u teškim okolnostima onaj ko je dobar postaje bolji, a onaj ko je rđav postaje gori. Pa možda da se svako za sebe potrudi da bude bolji.
Dobitnik ste Ninove nagrade 2016. Jezikom književnosti, kog nam je žanra realnost, a ko su i kakvi su glavni likovi javne scene?
Imam utisak da je Joneskov apsurd taj žanr. U jednoj mojoj knjizi iz 2009. ima priča gde se kaže nešto što bi odgovaralo sadašnjosti: „Svet je izgubio zdrav razum, življenje je postalo beskrajna obmana, niko više i ne primećuje da je svaka pojedinost istovremeno i predskazanje i uzrok. Vazduh se naklonio korupciji, čovek više ne sme nesmotreno da diše.“
I za kraj, vratimo se na početak. Na početnim stranicama romana „Iz mrvog ugla“ Đavo kaže: „Danas je svaka šuša moj prirodni saveznik, nemaju ljudi ni mašte ni obrazovanja, guraju mi duše u džepove za par firmiranih stvari, dođe mi da plačem i od nemoći i od svemoći, dosadno mi je.“
Pa, jeste, mi ne možemo da se požalimo da nam je dosadno, jer nažalost živimo u teška vremena. I da citiram poznati stih Vistana Hju Odna: „Moramo voleti jedni druge, ili umreti.“
Autor:
Tatjana Nježić
Izvor: NIN