Mario Vargas Ljosa je gotovo pet godina znao da će umreti. Lekari su mu to saopštili u letnjem periodu 2020. godine. Vargas Ljosa, poslednji iz čudesne generacije koja je promenila latinoameričku i svetsku književnost, poslednji živi dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz Latinske Amerike, odlučio je da ne objavi vest o svojoj bolesti javno. Nije želeo da priča o tome, barem ne direktno.
U letnjem periodu 2019, godinu dana pre nego što je dobio dijagnozu, u intervjuu za BBC razmišljao je o starosti i smrti, u sklopu događaja o toj temi koji je organizovala Nobelova fondacija u Madridu. „Smrt me ne uznemirava“, priznao je. „Čoveče, u životu postoji nešto divno: ako bismo živeli zauvek, to bi bilo enormno dosadno, mehanički. Da smo večni, to bi bilo užasno. Mislim da je život tako divan upravo zato što ima kraj. Voleo bih da me smrt zatekne dok pišem, kao nesrećni slučaj, da dođe i prekine život koji je u punom zamahu. To bi bio moj ideal.“
U to vreme njegov život je bio u punom zamahu. Sa 83 godine doživljavao je gotovo adolescentsku romansu s Izabel Prejsler – po njegovim rečima, „veliku strast“ – i spremao se da objavi svoj devetnaesti roman, „
Burna vremena“ (2019). Nakon što je primio vest o svojoj bolesti, nastavio je da vežba sat vremena dnevno i piše sedam dana u nedelji. Govorio je o „kućnoj inerciji“ koja je počinjala vežbanjem, nekoliko sati pisanja do podneva, popodnevnim čitanjem, još jednim vežbanjem i večerom. Uprkos dijagnozi, nije otkazao nijedan angažman.
Prisustvovao je Sajmu knjiga u Limi kao počasni gost povodom proslave pedesetogodišnjice objavljivanja „Razgovora u Katedrali“ i putovao je s Prejslerovom na Aljasku i u Marbelju. U Kosta del Sol proveo je 21 dan u klinici Buhinger kako bi se podvrgao terapijskom postu. To je bila njegova priprema da kasnije učestvuje na Festivalu latinoameričkih pisaca u Los Ljanos de Aridane i krene na dugu promociju „Burnih vremena“.
Tokom pandemije 2020. proveo je karantin u domu Izabel Prejsler, u ekskluzivnom madridskom kvartu Puerta de Hijero. Tokom svoje veze s bivšom suprugom Hulija Iglesijasa, Vargas Ljosa je bio glavna meta paparaca i trač kolumnista, ali je uvek uspevao da sakrije od štampe svoje česte posete lekaru. Bolest ga je sve više približavala porodici. U aprilu 2022. primljen je u kliniku u Madridu gde se lečio. Njegov najstariji sin Alvaro objavio je da je razlog hospitalizacije kovid 19. U decembru te godine nobelovac je raskinuo s Prejslerovom.
„Ne kajem se ni zbog čega, apsolutno. Iskustvo je bilo tu, i to je to“, rekao je za El Pais u februaru 2023, uoči primanja u Francusku akademiju. U tom razgovoru s Manuelom Haboisom ponovo je govorio o smrti. „Biti besmrtan mi se čini neverovatno dosadnim. Sutra, prekosutra, beskonačnost... Ne, bolje je umreti. Što kasnije, ali ipak umreti.“ Takođe je razmišljao o propadanju: „Ono što mrzim je deterioracija. Ljudske ruševine. To je užasna stvar, najgora stvar koja bi mogla da mi se desi. Na primer, sada imam problema s pamćenjem. Uvek sam imao veoma jasno pamćenje. Sećao sam se stvari, i primećujem kako je ono osiromašilo.“ Nekoliko dana nakon tog intervjua primljen je u Francusku akademiju u Parizu.
Događaju su prisustvovali njegova bivša supruga Patricija Ljosa i njihovo troje dece. Među gostima su bili i kralj Huan Karlos I i infantkinja Kristina. To je bio poslednji veliki javni događaj na kom je prisustvovao.
Izvor: El pais / Nova ekonomija