Milana Vlaović: Budem li pisala o jet-setu iznenadit ćete se

Prvijenac „Blato“ Milane Vlaović objavljen prije tri godine mnogi su i prije dolaska u knjižare bili spremni dočekati našiljenih pera. Premda roman supruge nogometaša ne izaziva uvijek ozbiljne i pozitivne literarne analize i pohvalu struke, Milani se dogodilo upravo to. Knjigoljupci su ga dočekali otvorenih ruku i srca, kao i njezin drugi tek objavljeni roman „Bomboni od meda“.

Dok pohvale za roman „Bomboni od meda“ još uvijek stižu u recenzijama te u SMS i mail porukama, ova nas je talentirana novinarka i spisateljica upoznala sa svojim književnim i ženskim svijetom.

Prva asocijacija koja se javlja na naslov vašeg romana „Bomboni od meda“ je slatkoća i toplina. Bi li mogli tako opisati i sam roman, ili biste njega predstavili nekim drugim riječima?

Jedna je naša uvažena novinarka u svojoj recenziji napisala da je naslov „Bomboni od meda“ odlično pogođen, jer je starinski i retro, izvrsno oslikava ugođaj i atmosferu romana. U njemu ćete pronaći toplinu, ali nećete slatkoću, a koje je točno značenje bombona od meda u samom romanu ne smijem vam otkriti.

Kako biste opisali glavnu junakinju romana Martu?

Marta je životna i ženstvena, puna snova i želja, plaha i hrabra, smjela i odlučna, nesigurna u svoje izbore i u potrazi za zaštitom.

Premda se radi o ženi koja je živjela u vrijeme Drugog svjetskog rata, bi li se moderne žene mogle prepoznati u njoj?

Martine su dileme iste kao i dileme današnjih žena, one su podcrtane povijesnim događajima i krvavim ratom, no nisu li i naše do jučer to bile, a naša je stvarnost uveliko određena tim događajima.

I vaš prošli roman „Blato“ govori o ženama iz prošlosti, odnosno o tri generacije žena krajem 20. stoljeća. Zašto ste okrenuti samo ženama iz prošlosti, jesu li čitateljima zanimljivije od suvremenih junakinja?

Nije okrenuta samo junakinjama iz prošlosti, jer moja je Mira iz „Blata“ moderna djevojka, rastrgana između veze s bogatim i oženjenim tajkunom i siromašnim mladim grobarom, rastrgana između dileme treba li ugoditi sebi ili zahtjevima svoje majke, pa i okoline u kojoj živi.

U „Bombonima od meda“ tu je Martina unuka Zdravka, koja potragom za bakom i njezinom pričom shvaća koliko je i njen život time unaprijed bio određen. Ja ne bježim od sadašnjosti, ali tu dimenziju utjecaja naše prošlosti, satkane i zapisane u životima naših predaka, koja nam onda izravno i neizravno ocrtava sadašnjost želim izvući na svijetlo dana i prikazati je u cijelosti.

S obzirom da ste supruga nogometaša koja ima uvid u hrvatski, ali i svjetski jet-set mnogi su očekivali da ćete napisati knjigu upravo o takvom svijetu. Planirate li možda takvo djelo u budućnosti?

Ako ikada budem pisala o tom svijetu, onda ćete se tek iznenaditi.

Kakvo „žensko štivo“ vi čitate? Uzmete li u ruke ponekad kakvu ležernu knjigu o kakvoj fashionistici koja živi u urbanoj metropoli ili preferirate sve popularnije istočnjačke autorice koje progovaraju o emancipaciji žena?

Ako pod ležernu literaturu ubrajate primjerice Candace Bushnell, čitam je. Samo što ja nju doživljavam prilično ozbiljno i to ne zato što je pisala kolumne po kojima je snimljen „Seks i grad“. Ona je ozbiljan kroničar njujorškog visokog društva, u maniri u kojoj je nekada to bio Truman Capote, a njezini romani „Prva plavuša“ i „One Fifth Avenue“ odlično su štivo.

No, knjiga koja me u posljednje vrijeme oduševila jest „Sjetva soli“ Muharema Bazdulja, „Nekoliko dana kolovoza“ Mirjane Dugandžije odličan je roman, „Jebo sad hiljadu dinara“ Borisa Dežulovića i „Besnilo“ Borislava Pekića.

Koje su po vama glavne osobine ženskog pisma? Jesu li moda i muškarci neopravdano istaknuti kao glavne osobine knjiga za žene?

Nikada se primjerice ne govori o muškom pismu. Muškarci pišu literaturu, književnost, kako bi se reklo. A žene pišu žensko pismo. Što je to žensko pismo? Ja pišem romane.

Namijenjeni su podjednako ženama i muškarcima. Ne radim razliku i ne podcjenjujem publiku. Za očekivati je bilo da će me više čitati žene, to je točno. Pisati o muško-ženskim odnosima je posve ok, moda je nešto što je u književnosti periferno, tako ja vidim stvari.

Bi li se ljubav mogla istaknuti kao glavna tema vaša oba romana?

Ljubav je svakako tema, no nipošto glavna tema mojih romana. Ja zadirem u sliku života, opisujem svakodnevicu i običaje vremena u kojem moji junaci žive, obrađujem poziciju žene u ratu s više aspekata, samo je jedan od njih ljubavni.

Koji je najljepši kompliment koji ste dobili za svoj literarni rad?

Uh, teško mi je reći. Jedan naš značajni pisac, a zove se Pero Kvesić napisao mi je mail u kojem je prva rečenica bila „Ti si pisac sa velikim P“. Ganulo me to do suza. Sad na promociji Ante Tomić je rekao: „Ovdje se radi o ozbiljnom piscu“. Julijana Matanović rekla je da po mojim romanima treba predavati studentima književnosti. Sjedila sam između njih dvoje i drhtala kao prut, razmišljajući jesam li to zaslužila i hoću li se svakog trena probuditi.

A koji vam je najdraži kompliment koji ste dobili kao majka?

Da su mi sinovi dobro odgojeni, u čemu vidim neku svoju zaslugu i da mi je kćer čudo, ljudi je najčešće opisuju tom rječju, a tu ja nisam nešto direktno utjecala...

Koji vam je omiljeni odjevni predmet i kako uspijevate uz pisanje i obiteljske obaveze održavati njegovan izgled?

Omiljeni odjevni predmet mi je pidžama, najsretnija sam kad nju obučem. Njegovan je izgled dijelom genetika, a dijelom se trudim paziti što jedem, vježbati, koristiti kvalitetnu kozmetiku.

S obzirom da ste svojedobno bili prateći vokal od Tajči, hoćete li možda doći na njezin koncert?

Sa zadovoljstvom ću se vidjeti s Tajči, trebale smo se susresti sad kad je bila u Zagrebu, javila mi se, ali sam bila u obavezama oko promocije, a ona je davala silne intervjue i na kraju smo se čule u radijskom eteru u emisiji Dalibora Petka. Ona je jedna izuzetna i draga osoba, naravno da ću je podržati u svakom smislu.

Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr