U svojoj prvoj knjizi priča srpski pisac i novinar
Branislav Bjelica (1969) bavi se, kao i u svoja tri romana (od kojih je Laguna reizdala „
Dete na stepenicama“) socijalno hendikepiranim slojem – s tim što pripovetkama, kao svojevrsnu nadgradnju, pridodaje „ideologiju“ gubitništva. Definicija koju naratori ne izriču ali koja lebdi oko teksta, manje-više bi mogla da glasi ovako: „luzer“ je onaj ko je uspeo u svom kraju – utoliko što je prepoznatljiv u četvrti – ali ne i na nivou grada; više kriterijume da i ne spominjemo. (Zato nije nužno da se junaci bave gubitničkim poslovima kakav je taksista, šnajderka, portir ili pijačni preprodavac; jedna protagonistkinja je, na primer, frizerka a druga učiteljica.) I to je značenjska platforma za dalje nizanje (ne)udovoljavanja opštim i lokalnim merilima, sve do paradoksa kakav je: „Svi se hvale koliki su
ludaci. Niko da se pohvali da je normalan! I često ti takvi ludaci jedni druge opisuju tim pridevom. Koliko ste samo puta čuli da neko za nekog u ovom gradu, a i šire, pohvalno kaže: ’Brate, koliko je on lud, jebote!’ A u tom nekom nema ni L od ludaka. Ima P od prostaka. Ili G od glupaka. Olako se koristi taj termin – ’ludilo’.“
Iako je primetan i u ovoj priči (
Ceca sa Dorćola), žargon je još zastupljeniji u većini od ostalih deset. (Da, u skladu sa naslovom knjige, u njoj se dosledno nalazi
011 priča.) To nije samo način da se konsekventno pristupi građi u skladu sa neformalnim postupkom obraćanja slušaocu („Evo ti još jedne priče dok pada sunce i sija kiša...“ – početak pripovesti
Šnajderka Ivana sa Medaka). Žargon je nadev tekstualnog tkiva i zato da bi se, kakvi god junaci bili, „ispoštovao“ njihov govor i pojačala empatija prema njima.
Kritika je, od protagonista, najviše upućena likovima frizerke Cece sa Dorćola i taksiste Šoneta iz Rakovice čiji se apriorno odbojan odnos spram svih došljaka u Beograd izvrće ruglu i podvrgava groteski. Groteski koja se organski uklapa u glavni ton dela, punog ironije i crnog humora. Bjelica ima razumevanja i za svoje, uslovno rečeno, najnegativnije junake: s jedne strane dobijaju po priču (
Šone iz Rakovice odnosno
Ceca sa Dorćola), a s druge stupaju u zajedničku, koliko god osujećenu i na propast osuđenu, ljubavnu vezu. Da, pleni diskrecija s kojom se autor usudio da pojedine svoje junake spominje i izvan pripovesti čiji su oni glavni junaci. Dobro je odmeren gest što takvo međuprožimanje ipak ostaje u domenu žanra
knjige priča – dakle u kompaktnijoj celini od
zbirke – a ne dospeva do žanra romana.
Organizujući na ovakve načine motrenje društva, Bjelica dospeva do satire kojoj su podvrgnute najamblematičnije pojave u tri poslednje decenije u Beogradu (sankcije, rat u okruženju, šverc, porast ludila i teorija zavera...). Kao i u svakom uspelom delu te vrste, satira je i ovde prožeta gorčinom. Bjelica zastupa svoje junake kao ljude koji su dopali zaborava iako to po svojim osobinama nisu zaslužili, ili će, sva je prilika, zaborava neminovno dopasti. Njegova borba za njihova prava ne može biti efikasnija od odluke da ih otrgne od opšte amnezije posvetivši im ovu knjigu.
Autor: Domagoj Petrović