Kada kao dete od pet-šest godina imate neutoljivu žeđ za putovanjima, kada vam je rodno mesto tesno, kada čujete zov daljina toliko jak da čak pobegnete od kuće, i kada uskačete iz vagona u vagon, kao iz stranice u stranicu pustolovnog romana, jer vas uvek zanima šta ima dalje, šta može da se vidi, pronađe, upamti, zavoli, vi ste kao
Dragutin Minić Karlo, junak romana bez straha i mana, koji je oduvek želeo da živi ono što je kao dečak čitao. Putovanja su počela prvo do očevog sela Magovo na Kopaoniku, da bi se potom otisnuo, što avionom, što kolima, što brodom do Kanade, Argentine, Japana i Filipina; sve zemlje bile su mu putokaz da, kuda god otišao, put ga je uvek vodio nazad, tamo odakle je krenuo.
Dragutin Minić Karlo, novinar, pisac i satiričar, glavni urednik nekoliko listova, između ostalih RTV revije, Magazina plus, Top presa, a posle novinarstva navukao se na satiru, kao utočište duha i tela. Dobitnik je mnogih nagrada za satiru:
Ošišani jež, Radoje Domanović, VIB, Vuko Bezarović, Dragiša Kašiković, Jovan Hadži-Kostić, Zlatna kaciga i međunarodne nagrade
Aleko, koja se dodeljuje u Bugarskoj za književnu satiru.
„
Nacionalistička geografija – satirični putopisi“ (sa ilustracijama nagrađivanog karikaturiste Špira Radulovića, koji kao da je putovao uz Karla, a ovaj ga nije primetio) neobična je koliko i njen autor jer daje najbolje iz tradicije putopisne literature, s jedne strane je i glavni junak (kao Jovanča Micić u delima
Branislava Nušića), a sa druge i pripovedač/autor, tradiciji oličenoj u Dositeju Obradoviću, Ljubomiru P. Nenadoviću,
Isidori Sekulić,
Rastku Petroviću,
Viktoru Laziću. Način pripovedanja je dinamičan, vedar, optimističan, čak i kad se čini da je razloga za to veoma malo, ali nas autor svojom nenametljivom duhovitošću i iskrenošću razuverava, vrsnim doskočicama, ponekad i u vidu kalambura, umanjujući gorčinu i oštricu svakodnevice.
„Nacionalističku geografiju“ obeležavaju vernost, originalnost, kratke rečenice, istina napisana gotovo u aforističkom maniru, nikada do kraja šaljiva, a nikada sasvim ozbiljna. Jedno leporeko i doživljeno svedočanstvo, sveže i neposredno, kako je zapazio Aleksandar Čotrić, „enciklopedija naoko nevažnih sitnica, pouzdana i potrebna“, a u tekstovima o državama, narodima, gradovima, kulturama, običajima, ogledaju se njegova „erudicija, analitičnost, umetnička sklonost, stav prema životu, svet osećanja, razumevanje za različitost i posebnost, smisao za ironiju i paradoks.“
Duhovito naslovljena poglavlja –
Filipini: Kosovo na Mindanau, Egipat: Kuća cveća u Gizi, Kanada: Ima nešto srpsko u državi kanadskoj, Amerika: SAD ili nikad, Rusija: Kremaljsko proročanstvo, Izrael: Neprekidna proizvodnja istorije – a uvod u poglavlje o svakoj državi i narodu začinjen je aforizmom u kom se može pročitati jedna velika istina u malom broju reči –
Grčka: dok mi živimo za istoriju, Grci žive od nje; Bosna i Hercegovina: pominje se još u 11. veku, a sada se ne skidaju sa novinskih i televizijskih vesti.
Bez predubeđenja i šablona, izbegavajući da postane bedeker, ova duhovita zbirka putopisa želela je od prve do poslednje reči da se razlikuje od onoga što bismo očekivali. I zato već od naslova
Nacionalistička, iako treba da pobudi asocijacije na Nacionalnu geografiju, ipak se razlikuje, i onim „nacionalistička“ treba da pokaže da su ovo doživljaji jednog Srbina, kako krstari planetom i otkriva je.
Uz onaj stih iz pesme „Priča o Bobi Vladačkom“
Indeksovog radio pozorišta da
bez Srbije nema galaksije, tako ni odlazak u beli svet nije protekao bez srpskog jezika koji je često mogao da čuje i naših ljudi koje je sretao: da li na Filipinima Srpkinju, koja je čak i njegova Kruševljanka, udatu za američkog mornaričkog oficira, „toliko zgodnim da mi je odmah postao antipatičan“, prijatelja koji govori japanski tako da ga Japanci okruže i „zevaju kao u čudo neviđeno“, ili školskog druga kog je video u Parizu i primio savet da grad upoznaje „ako sediš, ćutiš i posmatraš. I uživaš.“ Dragutin Minić Karlo o svojim sunarodnicima naučio je nešto što ne bi mogao da nije otišao na putovanje: bez obzira na to gde se našli, srpska prilagodljivost je zapanjujuća.
Kada bi se vraćao mestima koje bi ranije posećivao, uvek bi nailazio na drugačiji pejzaž od onog kakvim bi ga upamtio; velikim zamasima društvo je grabilo napred (ili nazad): „Svet se menja gotovo svakodnevno i nije ni približno isti kao onaj koji sam ja obilazio. Ali u tome je draž novih putovanja. Kada sam ponovo bio u nekoj zemlji, golim okom sam video promene, pa zato čežnja za putovanjima nikad ne prestaje.“
Veličina je u jednostavnosti, a pero Dragutina Minića Karla je lakonogo, pišući tako da u nekoliko poteza prelazi hiljade kolometara, navodeći nas da pomislimo kako bismo i mi mogli tako. U tome je njegovo majstorstvo. Ovekovečio je našu planetu, napisavši srpsku verziju „Puta oko sveta“. „Nacionalistička geografija“ je odraz u vodi, kadar uhvaćen u trenutku, i koliko god da se svet bude menjao, onakav kakav je u prikazan u ovim satiričnim putopisima, ostaće nepovratno sačuvan.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: Književne novine