Dok se pitamo zbog čega svet ne haje mnogo za probleme koji lome i krše našu zemlju, da li smo uopšte svesni koliko su nama lično strane muke nekih drugih zemalja u čiju istoriju i sadašnjost nismo mnogo upućeni? Gruzija je, primerice, zemlja, isto kao i mi, usred političkih previranja, sa podjednako trusnom prošlošću i gotovo identičnim dešavanjima u devedesetima, a ipak nije bila previše, ili uopšte, prisutna u našim medijima isto kao što mi nismo u svetskim. U dirljivom romanu „
Nekada davno, kraj velike šume“
Leo Vardijašvili će nam poput svetionika osvetliti potresnu priču svoje zemlje rasterujući mrak kojim je njena borba za pravdu i slobodu dugo bila prekrivena u inostranstvu. Našim će čitaocima biti posebno blizak nesalomivi duh naroda koji kroz istrajnost i dosta humora nepokolebljivo stremi da opstane u vrtlogu zla istovremeno čuvajući sećanje na one koje je vir već odneo.
„Naša majka je ostala, da bismo mi pobegli“, rečenica je koja otpočinje pripovest u Tbilisiju po kom isto kao i u našoj Jugoslaviji u to vreme, početkom devedesetih, ulicama krstare rakete i granate, a Irakli i Eka pokušavaju da izvuku decu iz takvog pakla. Uz malo mita i falsifikovane pasoše i potvrde beže u London, ali kako Eka uopšte i nije imala pasoš, na bezbedno odlaze samo otac i deca, ostavljajući, hteli – ne hteli, majku za sobom. I tako, gonjeni mecima, Sandro i Saba ostaju samo s jednim roditeljem u nepoznatoj zemlji, a Irakli postaje moreplovac bez kompasa i satire se radeći najteže poslove ne bi li prikupio novac da izbavi i Eku. U tome ne uspeva i Eka posle nekoliko godina umire isto kao i njena zemlja na samrti. U čudnoj mešavini olakšanja i griže savesti, Irakli je za jednu zimu ostario deset godina pred očima sinova.
Posle deset godina Irakli počinje da gubi interesovanje za budućnost, tone u sećanja na Eku, u prošlost, i vođen setom odlazi nazad u Gruziju. Posle dva meseca i on nestaje, a sinovima ostaje samo njegovo misteriozno pismo i upozorenje da ne treba da pođu njegovim tragom. Od koga uopšte potražiti pomoć kad su im porodice zamrle i izgubljene nakon skoro dvadeset godina njihovog izbeglištva? A onda isto tako nestaje i Sabin brat Sandro koji je otišao u domovinu da traži oca.
Saba se potom i sam zatiče u Tbilisiju u kojem zbog poplave koja je razorila zoo-vrt vladaju nadrealne scene: ulicama grada tumaraju nilski konji, vukovi, pingvini i tigar! Rušen tokom istorije, slično Beogradu, i obnavljan preko trideset puta, Tbilisi je grad šizofrene arhitekture gde se bedne daščare uzdižu pokraj blistavih nebodera i palata u staklu. Grad gde za neke ima svega, a za ostale ničega. Grad gde „ispucani pločnici nagrađuju lojalnost i kažnjavaju novopridošle čudnim nagibima za saplitanje“.
Šta će Saba zateći u gradu u haosu, hoće li pronaći oca i brata ili bilo koga bliskog, ili će i sam nestati u spletu bezakonja, korumpiranosti i nepravde, saznaćemo do kraja ovog romana punog reske poetike, u kojem se surovo meša sa nežnim, grubost sa saosećanjem, očaj sa nadom.
Autor: Miroslav Bašić Palković