Mnogo je knjiga do sada napisano o tome kako u starosti negovati mladalački izgled i duh. Saveti, recepti, vežbe… svuda su oko nas, a niko da nam kaže, otvoreno i bez ulepšavanja – kako ta starost zapravo izgleda. Slavenka Drakulić je napisala baš takvu knjigu i hvala joj na tome. Hvala što nam je otvoreno i bez ulepšavanja opisala životno doba koje nas, pre ili kasnije, sve čeka.
„Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak – nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi. Samo što to meni ne polazi za rukom. Dapače, trebalo mi je dugo vremena da uopće shvatim kako postajem nevidljiva. U dućanu, banci, pred bilo kojim šalterom, na ulici… Trebalo mi je dosta vremena da primijetim kako nestajem, vidjela sam to najprije u očima drugih. Zapravo, nekako mi je najteže bilo to što sebe vidim jednako jasno kao i prije. Svjesna sam promjene, ali ipak sam i dalje vidljiva i stvarna, živa osoba, iako sam ostarjela.“
Ta nevidljivost osvetljena je u knjizi iz različitih perspektiva i putem manifestacija koje je prate: demencija, gubitak bračnog druga, život u domu za stare… prikazano nam je i kako stare žene, a kako muškarci. Interesantno je da likovi nemaju imena i ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da li su oni nit koja povezuje svoh 16 priča, koliko ih ima u ovoj knjizi za koju zato i ne možemo reći da li je roman ili zbirka pripovedaka. Ali, to zapravo i nije važno. Važno je koliko smo uživali u stilu pripovedanja Slavenke Drakulić, koliko nam je bilo zabavno i šta smo sve naučili.
Saznali smo, na primer, da strast postoji i u poznim godinama, a ljubav supružnika jača kako godine prolaze. „Dok su izlazili, muž joj je zahvalno stisnuo ruku. Oboje nevidljivi, vidjeli su barem jedno drugo“, kraj je priče „Hlače na rasprodaji“. Iskazivanjem ljubavi završava se i priča „Kava više nema isti okus“, gde jedan od supružnika umire nakon borbe sa demencijom: „Da, umro je u snu, u suprotnom bi me zvao. Ali ponekad pomislim da me nije želio zvati, da me želio poštedjeti umiranja i da je to bio njegov oproštajni poklon i način da mi pokaže da me voli. Iako je, sasvim sigurno, odavno izgubio riječ ljubav.“
A kada čovek, zapravo, postaje star? Koje su to tačno godine i da li za sve važi isto? U priči „Neželjeni svedok“ jedan od junaka je napunio 75 godina i izjavio: „Evo, sad sam star! Ni dan prije, ni dan kasnije. Da li samo zbog okrugle brojke? Postoji li uopće određeni trenutak kad čovjek može reći – evo, sada sam ostario? Je li starost pitanje godina ili nekog unutarnjeg osejćaja?“ Znate šta mu je na sve to rekao njegov stric, koji ima 87 godina? „Što ti znaš o starosti, ti si za mene balavac.“
Jednostavnim stilom, ponekad brutalno jer istina je takva, Slavenka Drakulić nas suočava sa starošću na svim stranicama svoje knjige i priprema nas za ono što „i u tebi čuči“, kako je napisala Vedrana Rudan, ali nas istovremeno i opominje da imamo više razmevanja za one koji su odavno oduvali svećice na torti koje su dokaz starosti. Kada pročitate poslednju stranicu i zatvorite knjigu, nećete više istim očima gledati svoje roditelje, bake i deke, starije osobe. Shvatićete da oni, zapravo, nisu nevidljivi.
Autor: Dragana Todorović