Kada ste duboko nezadovoljni svojim monotonim životom i tonete u glib učmalosti i jednolične rutine, sputani potpunim pomanjkanjem samopouzdanja, jedino što može da vas pokrene s mrtve tačke i natera na promene, bar ako je verovati romantičnim komedijama, jeste da istrgnete sebe iz zone komfora, ali ne nežno već drastično tako da vam to bude kao jedan grandiozan šut u vaš lenji tur! I upravo je to junakinja novog romana
Dženi Kolgan „
Prolećna oluja“ sanjalica Gerti Muni uradila: kad joj je dojadilo da tavori i životari na severu Škotske, na ostrvcetu koje nikada ranije nije napuštala, učinila je najsuprotniju moguću stvar i zaposlila se u avio-kompaniji koja vodi ljude daleko od kuće.
Na mestu gde se atlantske vode mešaju s arktičkim kovitlajući se u penušavom zagrljaju, nalazi se škotska varošica Karso, koja je zapravo selo, ali to niko ne sme da kaže da se meštani ne bi strahovito uvredili! Kiša, magla, ledeni vetrovi i sunce smenjuju se u 24 sata, jer se u Karsou sva četiri godišnja doba dožive u istom danu! Što možda zvuči romantično, ali nije nikako praktično. Jedino društvo su im foke, vidre i ostali primerci faune kojima ne smeta brčkanje u vazda ledenoj vodi. Jeste da imaju lepe peščane plaže i pokoji starinski zamak ušuškan u kakvom usamljenom zalivu opasanom stenama, ali ih s ostatkom sveta povezuje samo jedan aviončić. Doduše, nekad im navrati i kamion putujuće biblioteke. Eto, i to je nešto.
E, upravo nam tu živi naša Gerti, radi u (jedinoj) samoposluzi u selu, pardon – varošici, i stanuje u beloj kućici na obali s majkom i bakom koje su je i odgajile, i koje u tom njihovom, takoreći hobitovskom kućerku, drže Krug pletilja. Kad se okupe, vole da pletu, ali i da opletu po komšijama uz šolju čaja i friških tračeva, i sve u svemu žive životima međusobno čvrsto spletenim poput njihovog prediva. Tu su da se zajedno drže i kad zatreba i podrže. I sve su vrlo živopisne: dve bliznakinje koje se međusobno mrze i opanjkavaju kod lokalnog popa (na njegovu žalost), pa bivša ribarka koja je odlučila da će postati ženstvena, ali sa šminkom baš i nije vešta (na žalost njenog lica), pa neka baka vrlo sklona hvalisanju (na žalost njenih slušalaca)... dakle, sve u svemu, jedna družina šarena kao i vunica koju koriste za hobi svoj nasušni...
Istkana s puno šarma, topline i dražesnog humora koji će vas ugrejati poput toplog džempera, priča nas potom dovodi do Kaluma Frosta, norveškog avio-magnata i vlasnika male avio-linije koja njihovo ostrvo povezuje s ostatkom sveta. Kalum se upravo vratio u Karso i potrebna mu je nova radnica. Radno vreme je bože sačuvaj, plata nikakva i posao podrazumeva da se bakćete i snalazite kako znate i umete s kojekakvim napornim putnicima. Ali za Gerti bi taj posao značio promenu i beg od dosadne stvarnosti koja, ruku na srce, i nije uzbudljiva kad radite u seoskoj posluzi, a i šef je, pride, mnogo dobar dasa! Samo bi lud odbio takvu priliku! A ona luda nije, ali očajna pomalo jeste...
Hoće li joj novi posao na aerodromu (zapravo zarđalom hangaru punom promaje) dati krila i u životu i pomoći joj da se njima konačno razmaše i napokon ostvari svoje životne potencijale, i hoće li na tom putu promene i sazrevanja pronaći ne samo sebe već možda i ljubav o kakvoj je oduvek maštala, ali se nikada nije ni usuđivala da pomisli da je ostvariva i moguća, saznaćemo do kraja ove nadasve tople, vrcave i ljupke priče koja će vam vratiti veru u promene za koje je ponekada samo potrebno načiniti jedan malecni korak u pravom smeru.
Autor: Miroslav Bašić Palković