Od Bokačovog „Dekamerona“ do danas forma novele je verovatno najsloženija kada je reč o pisanju proze. Jedan od razloga za tu tvrdnju je skliskost dotične forme, koja po razvoju fabule i broju likova mora biti između romana i zbirke pripovedaka. Takođe, knjiga novela je u većini perioda komercijalno najslabiji rod u proznoj konkurenciji.
Jedan od autora koji čuva ponos ovog žanra jeste
Bora Ćosić (1932). Stoga je
izbor njegovih novela – koji obuhvata „Intervju na Ciriškom jezeru“ (izvorno 1988), „Kasparov projekt“ (1998) i „Rasulo“ (2001) – istinska poslastica. Knjiga je umešno naslovljena po poslednje rečenom delu, koji po dubini esejističkog naboja može da slovi i za filozofski traktat. Naravno, nije pogrešno ni ova tri štiva svrstati u kratke romane; sve zavisi od čitaočeve fleksibilnosti, odnosno njegovih merila.
Tema svih triju naslova jeste (bračni) život u inostranstvu, bilo da je reč o glavnom junaku koji je češki pisac u Švajcarskoj („Intervju na Ciriškom jezeru“) ili „slavenski“ u Bretanji („Rasulo“). Druga novela ne odgovara na pitanje odakle su protagonista i protagonistkinja, jasno je samo da su stranci u Nemačkoj. Iako se sve tri novele odvijaju u Evropi, njen prikaz se odmotava univerzalno, u skladu s citatom: „...mislim da i svaki drugi kontinent jedan je evropski kontinent, nego najčešće uvećan. Ili pokazuje odakle je ta Evropa kao kontinent nastala.“
„Kasparov projekt“ je fabularno najmanje razvijena Ćosićeva novela od uvrštenih triju. Međutim, od njih ona ima najefektniji i najneočekivaniji, pa i najdirljiviji – završetak. Osim tematizovanja stranstvovanja po „Evropi“, ono što povezuje tri tekstualne celine jeste i tema pisanja i čitanja. Glavni junak „Intervjua na Ciriškom jezeru“ je češki pisac koji živi u Švajcarskoj i čija fabula predstavlja osnov za njegov intervju. Protagonista „Kasparovog projekta“ je poman čitalac novina, koje se ispostavljaju kao otpad proze. I glavni junak i glavna junakinja (Bugarka) „Rasula“ su spisatelji – on piše o
Marselu Prustu a ona o
Virdžiniji Vulf. Pošto oboje više nameravaju da sačine svoj rad nego što u tome uspevaju, završna novela ovog izbora puna je metaproznih finesa kakve su u doba nastajanja ovih tekstova bile poetički zaštitni znak svog vremena.
Međutim, među opisima pisanja, Ćosić daje manje uputa u ovom zanatu nego kad govori o drugim temama. Tako se u antologijskom „Rasulu“, u njegovoj kritici opštih mesta svakodnevice i navika (odevanja, turizma, porodičnog života, melanholije, evropskog duha...) krije više saznanja o pisanju nego u formalno metaproznim delovima. I inače, pisanje je posredstvom maštovitih i duhovitih poređenja s geografijom, novinarstvom, pa čak i štrikanjem tema koja je u knjizi najviše podvrgnuta kritici.
Osim kritičkog duha, kod Ćosićevog pisanja najveću pažnju pleni jezičko-stilski pristup. On je takav da je pripovedač u stanju da i najizanđalije prideve (na primer „glupav“ i „musav“) koristi tako da deluju sveže. Tako je, posredi je veliki majstor stila. Štaviše, po njegovom velikom umeću kad da u ekavicu umetne ijekavicu, u srpsku osnovu kroatizam, a u savremen narativ kakav arhaizam, ili da jezik oplemeni neologizmom, Bora Ćosić deluje kao poslednji veliki pisac na srpskohrvatskom jeziku.
Autor: Domagoj Petrović