Velika Galerija Doma Vojske Srbije u centru Beograda je ovog aprila po šesti put domaćin retrospektivne izložbe radova srpskog slikara, pisca i novinara
Momčila Mome Kapora (1937–2010).
Pod nazivom „Zlatni presek“ ova postavka u prvi plan stavila je Kaporovu prepoznatljivu liniju i crtež, ali i potvrdila da i kod njega nema jasne granice između reči i slike. Šta god ko mislio o Kaporovoj popularnoj literaturi, naročito među mladima, enigma ostaje – kako se, osim neophodnog prirodnog dara, postaje „čovek koji priča slike ili slika priče“, što su reči kojima je autor kataloga izložbe Dragana Marković, jedan od načelnika u Medija centru „Odbrana“, opisala ovog srpskog umetnika. Za jedan od odgovora pobrinuo se sam Kapor svojom knjigom „
Sentimentalno vaspitanje“.
Ova njegova hrestomatija, koja je ime „pozajmila“ od istoimenog dela
Gistava Flobera (1821–1880) objavljenog 1869, a koje se nalazi u ovom popisu, prvi put se pojavila među čitaocima davne 1983. U Laguninom izdanju to je jedan od 17 Kaporovih naslova koji su izašli tokom godine u ovoj izdavačkoj kući. Iako je Kapor poznat kao ilustrator svojih knjiga „Sentimentalno vaspitanje“ samo na naslovnoj strani ima njegov slikarski autorski pečat. To je, kao bi neki rekli, „tvrda hrana“, namenjena onima koji su se već zaljubili u pisanu reč i pokušavaju da nađu svoj književni identitet i oforme čitalački ukus. Sa odrastanjem ne zastareva, može da se čita kao vremeplov, ali i svedočastvo o književnim ukusima razičitih generacija kojima su i danas zajednički književni klasici koji se smatraju „kanonom“.
Odabirom pojedinih odlomaka iz knjiga, uz komentare o delu, piscu i zanimljivim detaljima koji uz to idu uz povezivanjem sa današnjim svetom i pojavama, Momo Kapor u predgovoru piše da je „poželeo da prikupi i sabere u jednoj knjizi ogromnu, dugo čuvanu, često prećutkivanu, po sećanju razbacanu imaginarnu biblioteku od koje je sačinjeno naše sentimentalno vaspitanje, tačnije obrazovanje sećanja“. U Maloj Prosvetinoj enciklopediji pronašao je reč
hrestomatija, koja na grčkom jeziku označava učenje korisnog, izbor odabranih tekstova raznih pisaca, uzornu čitanku u nastavne svrhe. Prepustio se „hrestomatiji“, ubeđen da za njegovu generaciju nema više od dvadestak, najviše pedesetak ključnih dela da bi u konačnoj verziji na listi „knjiga koje su nas menjale“ samo literaturi za decu pripalo prvih 15 od 122 naslova. Kaporovo „Sentimentalno vaspitanje“ svedoči da se mnogi od tih dečjih klasika, kao provereni recepti za pravilno odrastanje, kako vreme prolazi, mogu iščitavati na nove načine. Kao primer jedne od takvih knjiga navodi „
Robinsona Krusoa“, tvrdeći da je kod nas malo ko pročitao izvornu verziju ove „verovatno najbolje i najtačnije studije o usamljnosti i načinima na koje se ona pobeđuje“, a koju „neupućeni čitaoci smatraju još uvek dečjom knjigom“.
Osim ovog najpoznatijeg romana britanskog pisca, novinara i satiričara
Danijela Defoa, u Kaporovom izboru književnosti za decu našli su se: „Ružno pače“
Hansa Kristijana Andersena, „
Alisa u Zemlji čuda“
Luisa Kerola, „Pinokio“ Karla Kolodija, „Minhauzen“ Gotfrida Augusta Birgera, „Til Ojlenšpigel“ Georga Pajsena Petersena,
Servantesov „
Don Kihote od Manče“, „Pesma o Ninbelunzima“, „Priče iz klasične starine“ Gustava Švaba, „Hiljadu i jedna noć“, „
Knjiga o džungli“
Radjarda Kiplinga, „
20.000 milja pod morem“
Žila Verna, „Atlantida“ Pjera Benoa, „Oliver Tvist“
Čarlsa Dikensa, „
Doživljaji Toma Sojera“
Marka Tvena, prva knjiga otkucana na pisaćoj mašini. Preostalih više od 100 naslova su nadgradnja za dalji razvoj.
Iz kompletne Kaporove hrestomanije moguće je napraviti svoj izbor ili iskoristiti ideju za svoju ličnu listu ključnih knjiga. Dovoljno kao izazov. Pogotovo što je na nedavno obeležen
Svetski dan knjige objavljeno da je do sada u svetu izašlo više od 130 miliona knjiga.
Rođeni Sarajlija sa hercegovačkim korenima, koji je sa devet godina došao u Beograd u kome se školovao za slikara na Likovnoj akademiji u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića, Momo Kapor gotovo je upio duh i pravila beogradske „kaldrme“, postavši jedan od njenih glavnih pripovedača. Visokotiražni pisac koji je sam ilustrovao većinu svojih knjiga, a čiji je talenat često osporavan baš zbog velike čitanosti, novinar i kolumnista više beogradskih listova, Momo Kapor autor je i dvadesetak izvedenih radio, TV i pozorišnih drama, kao i nekoliko filmskih scenarija. Slike je izlagao širom nekadašnje SFR Jugoslavije, u SAD i zapadnoj Evropi. Njegove knjige prevedene su na više stranih jezika, a i dalje su „zlatna koka“ za domaće izdavače. Mnogi mu nisu „oprostili“ politički angažman tokom ratnog raspada Jugoslavije, posebno u BiH. Bio je redovni član Akademije nauka i umetnosti RS. Počiva u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. Pored Zadužbine „Momčilo Momo Kapor“, koju je 2010. osnovala Ljiljana Kapor, već 15 godina postoji i Fond Momo Kapor, vode ga njegove ćerke Jelena i Ana, koja je takođe slikar.
Autor: J. T.
Izvor: Danas