Roman „
Čuješ li laž?“ američke autorke
Ejmi Tintere laća se jednog od najaktuelnijih trendova u savremenoj fikciji: spajanja popularnosti
true crime podkasta i klasične forme kriminalističkog trilera. U vremenu kad su podkasti o zločinima i nerešenim slučajevima postali globalni fenomen, književnost je prirodno preuzela taj format i iskoristila ga kao okvir za inovativno pripovedanje što u konkretnom slučaju služi ispitivanju istine i laži, percepcije te društvene osude i stigme.
Radnja romana je smeštena u teksaski gradić, kao arhetipsko mesto gde je svaka tajna javna, gde se istorija ljudi prepričava u tračevima, i gde glasine ponekad imaju snagu neporecivog dokaza. Samim tim, roman je i studija o malograđanskom mentalitetu i kolektivnom linču: nema suda, ali ima presude koju izriče zajednica.
Glavna junakinja Lusi Čejs nosi stigmu ubice: pet godina ranije pronađena je kako luta ulicama prekrivena krvlju svoje najbolje prijateljice. Policija nije uspela da dokaže njenu krivicu, ali sugrađani, porodica, pa čak i njen tadašnji muž, već su izrekli presudu. Lusi se seli u Los Anđeles pokušavajući da pobegne od tog tereta i zaboravi noć koje se ne seća. Ipak, prošlost je sustiže kada mora da se vrati u rodni grad na bakin rođendan, baš u trenutku kad poznati podkaster, čiji program deli naziv sa naslovom romana, odlučuje da novu sezonu svog
true crime serijala posveti upravo slučaju ubistva Lusine prijateljice. Glavna junakinja mora da se suoči ne samo sa optužbama već i sa samom sobom – pred pitanjem da li je zaista kriva i da li u njenoj izgubljenoj noći leži užasna istina.
Tintera naizmenično koristi Lusinu pripovedačku introspekciju u prvom licu, često obojenu crnim humorom i mračnim mislima, i transkripte podkasta čiji voditelj razgovara sa različitim žiteljima gradića i time otkriva mrežu kontradiktornih sećanja i interpretacija. Ovaj višeglasni pristup pruža čitaocu priliku da istovremeno prati subjektivnu borbu glavne junakinje i objektivnije, iako fragmentarne, stavove zajednice. To je način za spontan uvid u razne verzije događaja. Na kraju, istina se pojavljuje ne kao jasna činjenica, već kao slagalica sastavljena od protivrečnih delova.
U glavne vrline dela svakako spadaju originalna kombinacija naracije i podkasta, spajanje humora i mračnih tema – što pomaže da se čitalac u isti mah smeje i strepi – zatim snažna društvena kritika mizoginije i stigmatizacije, kao i neočekivani završni obrt. Možda je ipak najvrednija strana romana oličena u upečatljivoj i kompleksnoj glavnoj junakinji, koja koristi sarkastičnu i duhovitu masku radi ličnog izbavljenja, ali i usled snatrenja o ubistvu, što sve doprinosi spontanoj i verodostojnoj poziciji nepouzdane naracije posredovane kroz razumljivo ranjivu i konfuznu protagonistkinju. Dalje, Lusi Čejs je istovremeno i nepouzdan pripovedač i žena koja traži istinu o sebi. Kroz njen lik Ejmi Tintera pokazuje kako „istina“ nikada nije jednoznačna, već uvek isprepletena sa pričama drugih.
„Čuješ li laž?“ je mnogo više od trilera. Posredi je roman o tome kako se identitet gradi i ruši kroz percepciju drugih, o tome kako trauma briše sećanja, i o tome kako prijateljstvo može biti i svetlost i tamna senka u životu.
Autor: Domagoj Petrović