Prikaz knjige „Umrijeti bez stresa“ Vedrane Rudan: Sve što treba znati o prostoru i vremenu u kojem živite

Vedrana je sociološki fenomen ovog prostora o kojem (još) nijedan sociolog nije napisao studiju. U mjesec dana izašle su joj dvije knjige.

Kada je ljeta 2021. Vedrana objavila da se rastaje i udaje za 16 godina mlađeg odabranika, mediji i javnost regije bili su u predinfarktnom stanju. Ubrzo je objavila da se rastala i od mladog pastuha, ali ono što nije pisalo bilo je: lukavo ih je namagarčila za besplatni marketing u povodu izlaska nove knjige. Podsjetimo se i da je 2003. u udarnom terminu nacionalne televizije bila našminkana kao da je pretučena da bi svojoj temi i knjizi dala pamtljivu vizualizaciju. I tako je postala tzv. kontroverzna javna osoba i dijelila publiku na obožavatelje i preziratelje, ali svojim je stilom, koji se ne može ni imitirati koliko je jedinstven, i nenadmašnim „klikerom“ za mučne teme koje se radije prešućuju, mijenjala tu istu javnost. Vedrana je sociološki fenomen ovog prostora o kojem (još) nijedan sociolog nije napisao studiju. Mogla bih pobrojati niz takvih kvaka i caka, ali čemu: neka se time bave ljudi od struke. Sad se više ne moraju skanjivati: prošle je godine na svom blogu objavila da boluje od raka i tim povodom ga iz „Avanture slijepe kurve“, preimenovala u „Djevojka u zagrljaju metastaza“. Sve što ona objavi, žurno se prenosi – donosi klikove.

Dogodio se još jedan fenomen: Vedrani su u mjesec dana izašle dvije knjige, prvo u Beogradu sabrane kolumne „Umrijeti bez stresa“, onda u Zagrebu novo izdanje romana „Muškarac u grlu“ (to što nose godinu 2024. nakladničke su igre s probijanjem rokova). Očekuje se da se prodaju kao halva – otkako je objavila da je bolesna, sve su oči na njoj. Kao i prije, ona za to ne mari, nema u nje ni samodopadnosti, ni likovanja.
 

„Muškarac u grlu“ od 2016. nije nimalo „ostario“, dapače: sve više je samačkih kućanstava, sve manje sklopljenih brakova, više razvoda a „čak 46,61% stanovnika ne živi ni u jednoj vrsti zajednice“, prema Državnom zavodu za statistiku. Baš kako je Vedrana predvidjela u romanu: ne da ženi neće zapeti u grlu muškarac, nego ga neće ni pokušati progutati gvaljama kruha. U intervjuu u povodu izlaska knjige onomad je rekla: „Prešlo nam je u naviku da glumimo cure koje bez muža ne postoje. Moje junakinje su odlučile prestati glumiti. Ponašaju se kao ljudska bića, ravnopravna sa svojim partnerima koji također govore kao ljudska bića, a ne kao mužjaci zarobljeni u svojoj ulozi šefa.“ Čuli su je.

Junakinja Ksenija, u srednjim četrdesetima, rastavljena i samostalna, priprema novogodišnju večeru za sebe i svog mlađeg, zgodnog, napaljenog partnera. U svojoj kući! Nije joj do seksa, a ne želi ga povrijediti – dobar joj je, pun razumijevanja, pažljiv, pametan i jebozovan, ali ne te večeri. Izmotava se (dajte, muški, pročitajte te suptilne ženske metode namjesto da se blamirate; ne, nije glavobolja) jer došlo joj je da napravi završni račun s bivšim, mužem koji ju je ostavio nakon desetljeća naizgled idiličnog braka i otišao dvostruko mlađoj s kojom je dobio blizance. Dijalog u njezinoj glavi u kurzivu je, što ovdje nije metafora za sporedno nego dominantno. Kreće oprezno, izokola, s marginalija dok ne dođe do srži: nisu se razumjeli, nijedno nije znalo što ono drugo misli, trpjeli su se dok je bilo ljubavi... To su ta, da prostite jezikom autorice, jebena očekivanja koja nitko ne nauči iz adlerovske psihologije (preuzeo gestalt): drugi ljudi ne znaju naša očekivanja jer im ih jasno ne kažemo sputani koječime, odgojem i društvenim normama. Kako razgovor postaje sve zreliji, to su manje kivni, opraštaju si, shvaćaju da su oboje griješili. Moja mudra teta je govorila: jedna žlica ne može ružit sama.

Bila je to drugačija knjiga od nje­zinih prethodnih: pomirljiva i op­timistična, s nadom u međusobno razumijevanje ako/kad odustanemo od ega, taštine, pounutrenih obrazaca ponašanja, priznamo sebi i drugome da nam treba bli­skost, ali da ni samoća nije naod­met da bismo shvatili onu staru: dok imaš, ne štimaš; tek kad izgubiš, onda ljubiš. Da podsjetim na M. A. Relkovića: „… neg od rebra, iz polak čovika,/da ju štimaš, jer ti je prilika./To ni lipo da čovik i žena/jedno drugog sramote imena/prid bližnjima ili u mehani,/jali gdigod, kad su natehani,/i jedno se na drugoga tuži/i prid drugim svoga druga ruži,/pak kazuje nje­gove falinke,/viruj meni, to su zle prilike!“ Ne znam odakle mi to iz­ronilo, valjda zato što je Vedrana „divji čovik“, prosvjetiteljica koja govori da nismo se odmakli od takvijeh navada. Mogla sam i prostačiti u njezinom stilu, ali sve bi mi pretvorili u zvjezdice i bilo bi teško čitati.
 

Da, izgradila je stil na prostačenju koje navodno smeta finim ušima, tja, sve dok im netko ne zatrubi na semaforu ili odvede partnera/icu u krevet, da ostanem uljuđena, premda sočno psujem i na cesti i u krevetu. Ili što bi rekao Čapek: „Danas više nitko ne zna pošteno opsovati; ali vrijeđanje im dobro ide.“ I psiholozi kažu da se psovanjem oslobađamo stresa. A gdje ima više stresa nego na Balkanu? Ajmo onda učiti od Vedrane kako da se psujemo, a ne vrijeđamo (se).

„Umrijeti bez stresa“ idealno je štivo. Beogradski izdavač kojem je Vedrana prenijela svoja autorska prava nezadovoljna tretmanom u „domaji“ (za narečeni roman još nisu bila istekla), ukoričio je tematski njezine tekstove na blogu koji u prosjeku imaju više od dvadeset hiljada čitatelja. U šest poglavlja: Samo mrtva žena je slobodna žena, Ženska sreća ne stanuje u našem trbuhu (to sam ispravila iz množine u jedninu: jer svaka žena ima samo jedan trbuh), Bolje kupiti ljubavnika nego kupovati djecu, Jednostavno ne volim pušiti sranja, Pravda je kod nas spora, ali nedostižna, Tek kad si slijep naslućuješ koliko je svijet lijep – sadržano je sve što trebate znati o prostoru i vremenu u kojem živite, škola za ponavljače s prosjekom 5,00. Uvijek se negdje zajebemo, nešto popušimo i zbog nekog dobijemo picajzle na mozgu. Ali: „Pušite pizdarije i šutite. U moje vrijeme mi smo pušili marihuanu i urlali. Nismo učinili ništa jer se ljudsku vrstu ne može promijeniti, ali nam mozak nije bio ispran.“
 
Autor: Jadranka Pintarić
Izvor: jutarnji.hr