Knjiga „
Žene su besne“ britanske psihoterapeutkinje
Dženifer Koks predstavlja analizu potisnutog ženskog gneva i posledica koje njegovo potiskivanje ima po mentalno, fizičko i emocionalno zdravlje žena. Autorka polazi od lične reakcije na nepravdu kao tačke kristalizacije sopstvenog besa i osećaja nemoći. Ovaj impuls koristi kao polazište za dublju analizu iskustava svojih pacijentkinja – žena koje, retko spremne da osveste a pogotovu da verbalizuju sopstveni gnev, pate od anksioznosti, depresije, hroničnih bolova, problema s varenjem i migrena. Iza tih simptoma, često se krije duboko potisnuta i društveno neprihvatljiva emocija – bes.
Ono što ovu knjigu izdvaja jeste, pre svega, fokus na tihi, svakodnevni, intimni gnev koji najčešće izazivaju najbliži: partneri koji ne preuzimaju svoj deo obaveza u kući, roditelji koji postaju zavisni i zahtevni, poslodavci koji marginalizuju žene nakon porodiljskog odsustva… Za razliku od političkog ili javnog bunta, lični bes je nevidljiv, potisnut i stoga razorniji.
Knjiga pokazuje kako se ženama, od ranog detinjstva, usađuje potreba da budu „dobre“, „pristojne“ i „krotke“. Dok je devojčicama dozvoljeno da plaču, vikanje se tumači kao neženstveno. Starije žene koje izražavaju bes postaju predmet podsmeha, dok se mlađe nazivaju histeričnim, nadrndanim ili na još gore načine.
Koks upozorava da se ženama često sugeriše zahvalnost kao dominantna emocija na to što imaju zdravu bebu, posao, partnera itd. Međutim, ova forsirana zahvalnost, kako autorka tvrdi, predstavlja neprijatelja dobrog mentalnog zdravlja, jer potiskuje ono što se zaista oseća.
Autorka primećuje kako žene često ulaze u terapiju sa „fizičkim“ simptomima – bolovima, umorom, problemima sa varenjem – a da je uzrok tih problema emocionalne prirode. Naučno je poznato da potisnuti bes može izazvati niz fizioloških oboljenja, uključujući hronične upale, depresiju, anksioznost, dijabetes pa čak i kancer.
Dženifer Koks odbacuje ideju da bes mora da bude destruktivan. Naprotiv, ako se pravilno prepozna i obradi, on može biti put ka izlečenju i promeni. U tom smislu, autorka nudi konkretne alate – od terapije pokretom, umetničkog izražavanja, do svakodnevnih gestova kao što su trčanje, udaranje jastuka, vikanje pod tušem ili pod vodom, pa čak i bacanje kockica leda o pločnik – sve kao bezbedni načini da se višak energije otpusti i um omogući da se ponovo uključi kako bi se racionalno sagledala situacija.
U skladu sa proaktivnim kvalitetom knjige, na njenim povlašćenim mestima – u jednom od uvodnih poglavlja, pretposlednjem i poslednjem – daju se saveti:
Šta možemo da uradimo povodom toga?, Izbacite sve iz sebe odnosno Šta sad?. S obzirom na takav pristup i empatično pisanje, čitateljke lako mogu prepoznati sopstvene emocije u knjizi, utehu i potvrdu da sa njima nije „nešto pogrešno“, već da je njihov bes opravdan odgovor na životne okolnosti. To je pak u skladu sa činjenicom da je „Žene su besne“ knjiga koja bes ne vidi kao slabost, već kao moćan signal da se nešto mora promeniti – u ličnom životu, u porodici, na poslu, u društvu. Umesto da ga potiskuju, Koks poziva žene da ga oslušnu, izraze i kanališu kako bi ozdravile i preuzele kontrolu nad sopstvenim životima.
U vremenu kada su žene i dalje prečesto jedine koje brinu, žrtvuju se, ćute i trpe, ova knjiga im predstavlja poziv na buđenje. Ne da bi bile „manje besne“, već da nauče kako da svoj bes pretvore u snagu.
Autor: Domagoj Petrović