Prikaz romana „Adresa“ – Ono što je većina to su ćutači koji uvek dozvole da neka opcija pobedi

Ako postoji ijedan suvremeni srpski pisac koji u Hrvatskoj ima gotovo status domaćeg pisca, onda je to Dragan Velikić, pisac koji je djetinjstvo proveo u Puli koja je u manjoj ili većoj mjeri prisutna u više njegovih romana, pa i u ovom najnovijem, i čija se djela redovito objavljuju kod hrvatskih nakladnika. Velikić je dvostruki dobitnik ugledne NIN-ove nagrade, prvi puta 2007. za roman „Ruski prozor“, a drugi put za roman „Islednik“ koji je objavljen 2015. godine. Zanimljiv je podatak da je Velikićev „Islednik“ u Srbiji prodan u nevjerojatnih 50.000 primjeraka, što na najbolji način govori o Velikićevu statusu živog klasika kakav uživa u Srbiji. I više nego zasluženo, rekli bismo. Njegov najnoviji roman „Adresa“ objavio je zagrebački Meandarmedia. U intervjuu koji je dao za časopis Express prije nešto više od dvije godine, Velikić ga je najavio kao roman o Beogradu: „Svaki čovjek je adresa. Roman 'Adresa' zamišljen je kao roman o Beogradu, točnije o Tašmajdanu, dijelu Beograda u kojem živim.“
 
Glavni lik Velikićeva romana je introvertirani Vladan Todorović, star pedeset i četiri godine, netom razvedeni poliglota i „dokumentarista u Muzeju pošte“, koji se useljava u novi stan na Tašmajdanu, na „broj dvadeset i tri“, famoznu adresu iz naslova romana. Prvi Vladanov radni dan u Glavnoj pošti dogodio se dan nakon plitvičkog „krvavog Uskrsa“ koji je iz njegove perspektive predstavljao početak rata u Hrvatskoj 90-ih. Taj dan će u Vladanovu životu, mnogo godina kasnije, postati neka vrsta razdjelnice, točka od koje je njegov život krenuo u krivom smjeru, to je bio za njega „poslednji dan epohe bezbrižnosti“.
 
Vladan gotovo opsesivno, u trećem licu jednine, propituje svoj život i to kroz odnos prema Beogradu, gradu u kojem cijelo vrijeme živi. Kao moto romana Velikiću su poslužili stihovi Konstantina Kavafija, jednog od omiljenih Vladanovih pisaca: „Kao što si svoj život ovde proćerdao, / u ovom tako malom kutu, / straćio si ga i na celoj kugli / zemaljskoj.“ Upravo u ovim stihovima ponajviše se ogleda način na koji Vladan propituje dio života koji je ostavio iza sebe.
 
Jedna od najpoznatijih rečenica iz romana „Derviš i smrt“ Meše Selimovića je ona kada šejh Ahmed Nurudin, glavni lik romana, na jednom mjestu kaže: „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi.“ Ovo je poprilično zgodan način da se gotovo u cijelosti opiše lik Vladana Todorovića, s tim da je Vladanova pozicija, zbog razlike u godinama, još sumornija i beznadnija u odnosu na onu Nurudinovu. Vladan zapaža kod sebe prve znakove starenja: „Izgovara neodgovarajuće reči, iako oseća da su one prave sve vreme tu negde, nadohvat ruke.“ On je, naime, pobjegao od Selimovićeve „stečene sigurnosti“, gonjen neostvarenim ambicijama, što se ponajprije odnosi na zamišljenu knjigu o Beogradu, za koju duže vrijeme prikuplja građu, novinske izreske i zabilješke. On je kroničar u vječitoj, i čini se trajnoj blokadi, koji „godinama samo secka, skuplja cedulje, umesto da piše.“ Vladan u dugim šetnjama gradom mapira u glavi neki svoj plan grada, adresar tragičnih događaja koji su ga obilježili. Zanimljiv je način na koji se Vladan nosi s teretom godina, pravdajući se na taj način sam pred sobom zbog tih neostvarenih ambicija, nečega čemu se kroz roman stalno vraća, odnosno odsustva istih, što je nešto što je najviše zamjerao vlastitom ocu, činovniku u „Vojnoizdavačkom zavodu“, „mastiljaru“, kako ga na jednom mjestu opisuje. Manjak ambicija Vladan pripisuje obiteljskom nasljeđu. Idealni otac, čiju je „alternativnu biografiju“ zamišljao u djetinjstvu, zapravo je slika i prilika njegova autoritarnog i beskrupuloznog tasta. Vladan godine svoga života uspoređuje s godinama pisaca koje voli. Dvadeset i sedma godina života je, tako, godina Mihaila Ljermontova koji je umro u dvadeset i sedmoj, pedeset i četvrta godina je godina manje poznatog pisca Ive Ćipika, dok je daleka i žuđena žuđena sedamdeseta zapravo godina Konstantina Kavafija. Vladanu su važni još neki pisci: Daniil Harms, Ivo Andrić, te manje poznati pisci poput spomenutog Ćipika, Dragomira Brzaka ili Boška Tokina, jednog od kroničara Beograda iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Vladan kao da na taj način tješi sam sebe, da je na neki način nadživio nekog od pisaca koji su iz njegove perspektive obilježili svoje vrijeme, što je zapravo i sve što je uspio napraviti od vlastita života.
 
Velikić na par mjesta nakratko mijenja pripovjedački glas, dajući priliku još nekim likovima iz romana da progovore o sebi, a zapravo o Beogradu iz njihove vizure. Ponajprije je tu riječ o Margiti Šoškić, Giti, predsjednici kućnog savjeta u zgradi i bivšoj Vladanovoj radnoj kolegici. Gita o zgradi u kojoj živi zna sve, čak i većinu skrivenih tajni svakog od stanara koje pomalo bolesno uhodi dvadeset i četiri sata dnevno. Iz njene perspektive Velikić progovara o tranzicijskom Beogradu. Ta slika nam je u manjoj ili većoj mjeri poznata, čak i onima koji površno prate zbivanja u Srbiji. Radi se o divljem kapitalizmu koji se ponajviše manifestira divljom i nelegalnom gradnjom, „kapitalizmu“ koji na taj način prilagođava grad sebi, po čemu se Beograd ne razlikuje mnogo od većine većih gradova u regiji. To mogu zahvaljujući šutljivoj i bojažljivoj većini: „Ono što je većina, to su ćutači koji uvek dozvole da neka opcija pobedi“, kaže se na jednom mjestu u romanu. To su ljudi, među koje Vladan ubraja i sebe, čija se životna filozofija svodi na to da budu što manje vidljivi.
 
Pojedini su književni kritičari proglasili ovaj roman „političnim“, bez obzira što to značilo, i to na jedan krajnje nekorektan način, koji nije stran niti nekim kritičarima u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Najprije se glavni lik romana proglasi piščevim alter egom, pa se onda oplete po autoru. Velikiću se u ovom slučaju pripisuje čak i povijesni revizionizam, i to zbog toga što Vladan kroničarski bilježi zločine koji su se dogodili u Beogradu nakon oslobođenja. Međutim, Velikić samo bježi od političke korektnosti koja nema što tražiti u književnom djelu, a uz to suviše je dobar pisac da bi ijednog trenutka upao u zamku nečega sličnog. On piše, s druge strane, i o odvođenju Židova u smrt tijekom rata, piše i o hladnjačama koje su prevozile tijela ubijenih kosovskih Albanaca, o izbjeglim Srbima nakon „Oluje“, i to na jedan krajnje nepristran i gotovo dokumentaristički način. Velikić kao da je bio svjestan da će biti sličnih „čitanja“, te tako na jednom mjestu piše: „Nema te strane u čiju bi istinu Vladan slepo poverovao, u nekom trenutku zažmurio na jedno oko, dozvolio sebi ugodnost konačne presude.“ Jer, kako kaže, „zlo je amfibija, čudovište sa devet glava, vešto se krije pod krinkom nacije, klase, ideologije, kaste, religije, humanosti, političke korektnosti...“ 
 
„Adresa“ je sjajan roman, možda ne u rangu „Islednika“ ili „Ruskog prozora“, i predstavlja veliku Velikićevu posvetu Beogradu, kroz koju je na jedan poseban način ponovo provukao Pulu u kojoj njegov glavni junak služi vojni rok 1987. godine. Otprilike na način kao što je to Jergovićeva knjiga „Sarajevo, plan grada“, jedna sjajna i jedinstvena posveta Sarajevu. Na jednom mjestu Velikićev junak kaže: „Nemoguće je sagledati memoriju grada čije se postojanje meri milenijima. Što je više ratova i razaranja, nepravdi i zločina, to je nasleđe bogatije.“ Velikićev roman po svemu spada u ogranak velike i bogate srednjoeuropske književnosti, vječito razapete između ideologija i ratova. Ali je to ujedno i intimna priča o životu koji u trenu procuri kroz prste, a što spoznamo, poput Vladana, obično onda kada je prekasno.
 
Autor: Josip Mlakić
Izvor: Express